Dostupni linkovi

logo-print

Tokača: Autistična vlast nije prepoznala nezadovoljstvo ljudi na vrijeme


Mirsad Tokača

Mirsad Tokača

Korijeni nezadovoljstva bh. građana sežu mnogo dalje od isljučivih ekonomskih problema. Kulminacija je to neiskomunicirane prošlosti koju su političke elite iskoristile kako bi vladale, ne sluteći da će im se to na kraju vratiti loncem koji je eksplodirao direktno pred njihova vrata. Ovako stanje u BiH i posljednji talas demonstracije vidi direktor Istraživačko - dokumentacionog centra Mirsad Tokača.

Iz pozicije istraživača koji se decenijama bavi analizom ratnih zbivanja u BiH, te načinom upravljanja sukobom ili bar onim što je iza njega ostalo kao naslijeđe, Mirsad Tokača, direktor Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, za RSE iznio je i svoje viđenje uzroka, ali i toka demonstracija širom Bosne i Hercegovine. Govoreći o korijenima nezadovljstva građana Tokača kaže:

„O protestima niko ne govori iz perspektive sjećanja. Niko ne govori kako je do njih došlo, kakva je to vrsta frustracije ili šta proizvodi jedan tako traumatičan izliv bijesa. Ovdje se ne pojavljuju stručnjaci koji bi to objasnili, pa čak i političarima, koji su potpuno nekvalifikovani za posao koji rade. Oni ne znaju šta znači upravljati sukobom. Oni misle da je upravljati sukobom izvesti policiju i batinati ljude. Sukob se mora prepoznati mnogo prije nego što će se desiti. Recimo, Dejtonski mirovni sporazum u sebi nosi klicu konflikta. Imamo korupciju koja je instalirana u samom Dejtonskom sporazumu, jer ste njime odredili da samo određene nacionalne elite mogu upravljati ovom državom. Imate tu i jedan entitet koji ste dali ekskluzivno jednom narodu, i drugi koji se naziva bošnjačko - hrvatska federacija, a koji se tako ne može nazvati. Imate, dakle, jedan galimatijas traumatiziranog društva, u kome se poslije komunizma dešava ova predatorska privatizacija, u kome su ljudi obespravljeni, bačeni bukvalno na ulicu i u kome su neki koji su bili bez dinara u džepu preko noći postali tajkuni.“

Za Tokaču upravo ta neiskomunicirana prošlost mogla bi imati i veće posljedice:

Ova pobuna naroda je novo sjećanje. Ovo je historijski trenutak.
„Vi već sada vidite da se u opravdane zahtjeve građana, u kojima nigdje nije bilo ni pomena nacionalnog pripadanja i u kome se vidjelo da ljudi različitih nacija učestvuju u tome, pokušava ponovo ubaciti sjeme nacionalizma. Međutim, ovdje su zahtjevi da se bolje živi. Prošlo je to vrijeme velikih ideologija. Pa kud ćete veću ideologiju od toga da se bolje živi? Situacija se spinuje. Mi nismo izašli ni iz faze obračuna sa zločinom, a ulazimo u fazu u kojoj su ljudi obespravljeni, u kojoj ne funkcioniše sistem. Vi imate sistemsku korupciju. Vi imate mogućnost lažnih, fiktivnih privatizacija, da srušenu fabriku neko nije htio da obnovi nego je odlučio da je proda u staro željezo. Tih primjera imate na sve strane. Sjetite se da smo poslije rata imali premijera koji je rekao da nama ne trebaju veliki sistemi, već mala i srednja preduzeća.“

Giganti su uništeni, ali glad za onim što donosi novac u političkoj je sferi postala neutaživa. Borba da se ovlada nad onim što proizvodi novac prerasla je, smatra Tokača, u borbu za plijen koji se dijeli:

„I onda su se upravo oko plijena sukobili. Nije se razgovaralo kako raditi političku reformu. Ovdje, uz političku moć ide i ova druga - ja hoću da imam novac. Ovdje ne postoji termin javnog dobra. Nećete ga ni čuti. Vi ste tu da radite i štitite javno dobro jer ste javni djelatnici - to nije vaš privatni posjed. Telekom je javno dobro u koje su ulagale generacije i otkud tebi pravo da upravljaš tim i usmjeravaš prema svom političkom interesu? I sva je priča u tom brutalnom politikanstvu.“

A politikanstvo je dovelo do nezadovoljstva naroda:

„Ljudi to vide, nije niko slijep. Imate jedno sjećanje na rat, tragediju jedne porodice, i imate novo sjećanje da vam je neko razvalio fabriku, uzeo elemente za život - sve to proizvodi ponašanje koje danas imamo. To je prava eksplozija nezadovoljstva, a oni nisu komunicirali sa ljudima da prepoznaju to nezadovoljstvo na vrijeme. A to je ono što se definira u teoriji upravljanja sukobom, to je potpuni autizam.“

Politika kontroliše udruženja žrtava

Politika je umnogome odigrala ulogu i u preuzimanju kontrole nad onima koji su i najranjiviji i kad je u pitanju sjećanje ali i ekonomska sigurnost - udruženjima žrtava:

„Oni su kupljeni. Ja zato govorim o sistemskoj korupciji. Pogledajte zakone o šehidskim porodicama i njihovim primanjima. Ja sam se danima, ako ne i mjesecima, najavljivao gospodinu Helezu, jer sam kroz svoja istraživanja pronašao hiljade onih koji primaju nezakonite penzije kao šehidske porodice, a zapravo su poginuli kao civili. Ta sistemska korupcija išla je za tim:’Hajmo kupiti, korumpirati zapravo te porodice koje su stradale, tako što ćemo im nezakonito dati određene privilegije.’ Uzmite boračke organizacije. Evo ja sam bio u ratu i bio pripadnik armije. Jesam li se borio da poslije rata ne radim? Branio sam ono što zovemo javno dobro. Na stranu ranjeni i invalidi. Ali vi ste imali uvođenje u prava, što narod kaže, i kunte i pante. Nema ko nije uveden u prava. Zašto? Jer su ti ljudi trebali biti glasačka mašina. Sad kad nema para, šta ćemo? Pare se moraju proizvesti ili ćemo zadužiti državu. Dakle, dva su sistema. Dovešćemo državu u dužničko ropstvo, pa će i moj unuk i praunuk plaćati kredite koje je ova vlada uzela, ili ćemo siromaštvo dijeliti ravnopravno. A to znači mnogima odreći se plate od pet ili šest hiljada u parlamentu, jer je nelogično da neko u parlamentu ne dijeli sudbinu svoje zemlje.“

Bosanski je usud takav, navodi Tokača, jer ljudi trpe dugo, ali onda eksplodiraju:

„Ja bez ikakvog ali podržavam ovo što građani traže. Ove ljude treba podržati jer ogroman broj njih je tamo došao iz očaja. Govorimo kako mladi svijet nije revolucionaran. I kada izađu na ulicu, onda šta? Treba dovesti stvar do kraja - ostavke onih koji se ne bore za ovu državu. Protest mora trajati i proizvesti vrlo jasne zahtjeve. Ja ne vidim, nažalost, baš artikulisane zahtjeve. Ono što je mene razočaralo jeste i relativno malo broj ljudi. Jer jedno je kad izađe 10, 15, 20 ili 50 hiljada ljudi. Sindikat je potpuno zakazao. Ja sam skoro 15 godina radio u sindikatu u onom vremenu - a sad bi sindikat trebao biti snaga - kada je bio pod režimskom kapom Komunističke partije, pa smo opet nešto radili. Umjesto da bude snaga radnika, sindikat se uopšte ne pojavljuje.“

Ono čega se treba čuvati, a što je na sceni, jesu politička manipulacija i infiltracija:

Vidjeli ste odmah su se organizacije žrtava iz Srebrenice javile da pozovu na prekid štrajka. Potpuno apsurdno. Umjesto da daju podršku.
„U Tuzli polako se u taj prostor ubaciju ljudi koji ne bi trebalo tu da budu. Ja sam bio u demonstracijama 5. aprila. Slične su to stvari znate. Građani, ljudi raznih vjera i nacija, svega je bilo, to su bile mirovne demonstracije i mi smo pokušali napraviti tzv. svenarodni parlament da bi se spriječio rat. Međutim, tu su upali, mada je rat bio neizbježan da se razumijemo, ljudi iz političkih partija i oni su iznutra promijenili ono što je bila osnovna ideja. Sad su napravili plenum građana. Može doći ko hoće i reći šta hoće. Šta će se desiti? Ubaciće se ljudi koji nemaju blage veze - niti su eksperti, nemaju reference. Ubaciće se i to će se razvodniti. Desiće se klasična politička infiltracija. Evo vidjeli ste odmah su se organizacije žrtava iz Srebrenice javile da pozovu na prekid štrajka. Potpuno apsurdno. Umjesto da daju podršku.“

Za Tokaču je ovaj bunt i novi historijski trenutak, ali i za političare koji, kaže, sada pokušavaju ponovo da se ustoliče:

„Oni uopšte ne pričaju o zahtjevima građana nego se koalicioni partneri međusobno prepucavaju. Ponovo odvlače pažnju. Zašto traže izbore? Oni bi voljeli sutra da budu izbori. Zato što bi sutra, kroz tu novu kampanju, oni potpuno pokrili i posušili sve ovo što su bili zahtjevi. Ljudi ne traže izbore, oni traže ostavke. Oni misle da će u ovom haosu napraviti redistribuciju moći. Vidite da i Dodik to podržava - iako za njega država ne postoji, ali novi izbori su ok. Ova pobuna naroda je novo sjećanje. Ovo je historijski trenutak. Građani ove zemlje, ne Mujo, Pero i Mile, su rekli svoje i svi koji pokušavaju iz svojih nacionalšovinističkih torova ovo okrenuti u drugom pravcu, boje se jer i u njihovom torovima smrdi, a vazduh čist će doći.“
  • 16x9 Image

    Dženana Halimović

    Bavi se istraživačkim novinarstvom, temama ratnog zločina, organizovanog kriminala i korupcije. Dobitnica nagrada 'Global Human Rights Award' i Unije novinara BiH 2003. godine.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG