Dostupni linkovi

logo-print

Miroslava Ivanović: Što se hoće, to se i može


Miroslava Mima Ivanović, foto: disabilityinfo.me

Miroslava Mima Ivanović, foto: disabilityinfo.me

Miroslava Mima Ivanović, jedan je od najboljih studenata Pravnog fakulteta u Podgorici.

Ovu 22-godišnju Kotoranku, slabovidost i bolest, od djetinjstva su vezali za invalidska kolica. No nije poklekla, nego se nastavila boriti. Svojim radom u Udruženju mladih s hendikepom ruši ukorijenjene predrasude o osobama sa invaliditetom.

Mimu srećemo u studentskom domu u Podgorici u društvu personalne asistentkinje Anke i drugarica koje sa radoznalošću čekaju da krene naš razgovor. Priča nam da joj je bolest u ranom djetinjstvu oslabila vid, ograničila pokrete i rast i prikovala za kolica. Dočekala nas je ipak, sjedeći u stolici za svojim radnim stolom.

Prije četiri godine odlučila se da napusti roditeljski dom, preseli iz Kotora i upiše fakultet. Kaže da je od početka školovanja išla u redovnu školu, da se od gimnazijskih dana pripremala za samostalni život tokom studija, ali da joj je najteže bilo ubijediti majku da je i za nju odlazak iz roditeljskog doma jednako normalna stvar, kao i za njene vršnjake:

„Bila je malo borba za tu samostalnost jer majka, kao svaka majka, hoće da zaštiti svoje dijete i misli da njeno dijete ne može bez njene zaštite. Ali ja sam bila čvrsta u svojoj odluci. A kada je nešto zamislim, onda može samo tako i nikako drugačije. Rekla sam sebi da ću probati, pa kud puklo da puklo. Ako pukne, vratiću se u Kotor i studirati na daljinu ili ćeš nešto izkobinovati, a ako uspije, super. To je jedinstvena šansa u životu da se osamostalim kad se svi drugi osamostaljuju. To je nekako prirodno”, kaže Mima.

Sebe je vidjela i u novinarskoj profesiji, ali se ipak odlučuje za pravo, gdje vidi više mogućnosti da utiče na promjene u društvu, pogotovo kada je o osobama sa invaliditetom riječ:

„Novinari su tu da upozore da li se pravo poštuje, ali i pravnik na to može da ukaže. Opet, novinar je tu da opominje, ali ne može da stvori zakon.”

I nije se, kaže pokajala. Bila je student generacije i jedan od najboljih na fakultetu. Na četvrtoj je godini studija, koje razmišlja da nastavi postdiplomskim. Mima je zaposlena u Udruženju mladih sa hendikepom. Rado čita ruske klasike, Tolstoja i Dostojevskog, piše poeziju i redovno debatuje u okviru Debatnog kluba pri fakultetu, gdje do kraja brani svoje stavove:

„Volim to intelektualno nadmetanje i onako se izvičem na mjestu, gdje je to čak i poželjno."

A o čemu voli da debatuje kaže:

„O nekim, kako da kažem, široko postavljenim stvarima. U nekim stvarima gdje može malo svoga da se unese, malo filozofije, malo pitanja kao što su eutanazija, abortus, pa onda da li prijateljstvo danas postoji kao čisto prijateljstvo ili je sve to iz interesa. Teme gdje ima dosta argumenata za, ali i protiv.”

Pogađa je što država nije uspostavila sistem personalne asistencije, pa tako sama, iako bi to trebala biti obaveza države, izdržava svoju asistentkinju Anku. Život otežava i arhitektonska nedostupnost kolicima, a učenje nedostatak literature za slabovide na fakultetu. Tvrodokorne su kaže i predrasude prema osobama sa invaliditetom.

Boljeli su je podsmjesi okoline, ali je onda shvatila da nije problem u njoj i sama svojom otvorenošću pokušava da ih razbije:

„Neko ko mene gleda i ko se meni smije, taj bi se nasmijao i nekome ko ima višak kilograma, ili nekome ko je mršaviji, ili nekom crncu. Shvatila sam da su to u stvari predrasude i stereotipi, koji su kod nas strašno zastupljeni. Kod nas je do prije 20-30 godina bila sramota reći da u porodici imate osobu sa invaliditetom.“

Uspjeh je za Mimu u doživljavanju ispunjenja u svemu što radi, a životni moto joj je – što se hoće, to se i može:

„Ako ja nešto baš zatvrdoglavim da hoću ja to hoću, pa makar crkla, što bi se reklo.”

Posvećena je borbi za ljudska prava. Teži tolerantnijim društvu, a životni cilj joj je da osobama sa invaliditetom olakša svakodnevnicu:

„Da za nekih 20 – 30 godina kažem da sam nešto učinila u životu i uradila za druge. Ostaće nešto iza mene, nije važno da li će se znati da sam to uradila ja, imenom i prezimenom, ali je važno da ostane nešto što je drugima olakšalo život.”
XS
SM
MD
LG