Dostupni linkovi

logo-print

Mirjana Karanović: Karijera mi ne zavisi od crvenih tepiha


Mirjana Karanović

Mirjana Karanović

Mirjana Karanović jedna je od uspješnijih glumica sa prostora bivše Jugoslavije. Filmsku karijeru započela je 1980. godine u filmu „Petrijin venac“. Svjetsku slavu postigla je u filmu „Otac na službenom putu“ Emira Kusturice. Odigrala je brojne uloge na filmu i teatru. Ove godine na Sarajevo film festivalu predstavila se sa filmom „Cure –Život druge „ redateljice Andre Štake, u kojem glumi dubrovačku nonu. U intervju za Radio Slobodna Europa, govori o angažanu u tom filmu, o svom budućem redateljskom radu, te o filmovima koji su obilježili njenu karijeru.

RSE: Na ovodišnjem Sarajevo film festivalu predstavili ste se sa filmom „Cure-Život druge „ redateljice Andre Štake, gdje ste imali jednu od soporednih uloga. Igrali ste dobrovačku nonu. Kako je bilo raditi sa novom filmu i ponovo surađivati sa Andreom?

Karanović: Meni je ovo drugi put da radim sa Andreom i ona je nekako redatelj po mom ukusu, po načinu na koji vodi priču i načinu na koji slikom govori o emocijama i odnosima među ljudima. Meni je to nekako blisko i kada budem radila svoj film imat ću u glavu to kako ona vidi stvar. Andrea je za mene stvarno velika inspiracija. Bez obzira što sam za ovaj lik imala neku svoju viziju i ideju sa kojom sam došla na pripreme, Andrea je željela da to ide nekim drugačijim putem. Ja sam kao glumica više želela da se oslonim na neki spošljašni izgled, na to kako ta nona izgleda, dok je Andrea želela više da posegnem za unutrašnjim njenim karakterom i da nije potrebno da se maskiram. Bila sam užasno nesigurna da li ću uspeti da iznesem taj lik. Međutim, kada sam ušla u sve to i kada sam se opustila i pristala, kad sam joj poverovala, onda je nekako bilo se divno, uzbudljivo i tiho. Ja volim ekipe u kojima nema puno galame i ljudi.

RSE:Dugo godina ste na filmu, koliko danas rado prihvaćate uloge i da li vas rad na filmu umara?

Karanović: Uvek se iznenadim kad me iznova zovu na film jer ne znam koliko bi bilo odgovarajućih uloga za moj uzrast. Nikad me ne umara uloga koja me inspiriše i u kojoj znam da mogu biti deo nekog kreativnog tima i u čijem društvu mogu da se osećam zadovoljna, da mi budu partneri koji će zadovoljiti neku moju umetničku sujetu i da učestvujem u nekom kvalitetnom umetničkom delu. Meni nije bitna veličina uloge, nego društvo u kojem se nalazim.

RSE: Kako komentirate filmsku produkciju iz Srbije, odnosno teme kojim se redatelji bave. Dosta su zastupljeni problemi mladih, koje smo imali priliku vidjeti u filmovima Klip, Varvari i Tilva Roš?

Karanović: To je sve normalno i očekivano da mladi redatelji, po gotovo sa prvim filmovima, govore o temama koje su njima bliske i koji su negde u njihovoj okolini. Film je jedan od načina da izraziš sebe kroz neko delo. Ono što je uvek problem je taj drugi film. Prvi flim se izvuče na mišiće, entuzijazam i ambiciju da se nešto napravi. Mladi redatelji koji su bili uspešni u tome za drugi projekat ne dobivaju podršku. Ne dobivaju kredit za svoj uspeh. U Srbiji svi stalno snimaju svoj prvi film. Stariji redatelji su potpuno odustali jer je taj napor koji moraš da učiniš je ogroman. Stariji odustaju, a rade mladi koji imaju energiju i koji mogu da se bave time. Što se tiče kinematografije Srbije, mi ćemo tek za nekoliko godina videti koliko ćemo nestati. Sada već nema tih konkursa, nema stabilnog finansiranja, nema novaca, mislim da će to biti jako teško.

RSE: Za vas kažu da ste mnogo hrabri u poslu kojim se bavite, jer su vas za mnoge uloge koje ste prihvatali i igrali napadali?

Karanović: To kako ja vidim posao glumice, za mene predstavlja nešto logično. Mogu da razumem, da neko ko to gleda sa strane kaže da je to hrabrost. Baviti se ovim poslom i izražavati se kroz glumu ne može biti drugačije nego biti hrabar, prije svega prema sebi. Biti glumac znači dati ulozi sve što poseduješ i telo, emocije, pamet, ceo svoj sadržaj. Ima glumaca koji jedan deo sebe neće nikada izložiti, niti na sceni, niti na filmu, postoje granice. Ono što ja radim tu ne postavljam granice. Cela moja ličnost je na raspolaganju likovima koje ja igram. Onde gdje se pojavljuje pojam hrabrosti jeste što ja u svom privatnom obraćanju ljudima koristim svoju poziciju u društvu da bih rekla neke druge stvari. To je pitanje nekog građanskog aktivizima i odgovornosti, za koju ja imam potrebu da učestvujem i da ne budem sa strane.

RSE: U BiH vas mnogi pamte po ulozi u kultnom filmu „Otac na službenom putu“ Emira Kusturice. Koliko vam je taj film pomogao u karijeri i kako danas gledate na taj angažman poslije toliko godina?

Karanović: Film „Otac na službenom putu“ je bio prvi film u kojem sam ja potvrdila svoj kvalitet i talenat nakon filma „Petrijin venac“. Niko nije verovao da ja mogu da budem glumica. Kada sam dobila tu ulogu u „Ocu“ i kada sam ponovila taj uspeh, onda je nekako meni i krenula moja karijera. Samo snimanje je meni bilo vrlo slično kao i na „Petrijinom vencu“, potpuno bez ikakve taktike i bez ikakvog plana. Ja sam se jednostavno pustila Emiru koji je tada bio mlad, uzbudljiv i veoma neokonvencionalan i u svom načinu na koji je snimao filmove. On je mogao tu svoju maštu da pretvori u filmske kadrove sa velikom slobodom, ne obračajući pažnju na nekakve rokove i budžete. Ja sam tada više kao osoba uživala u društvu fantastičnih glumaca. Miki Manojlović je bio moj partner, ja sam tada o tome mogla samo da sanjam. Prije toga dok sam ja još bila gimnazijalka, ja sam njega gledala u teatru, on je bio san mnogih mladih glumica. Za mene je to snimanje bilo ostvarenje nekih mojih snova. Sve ostalo što je došlo uz to, za mene je bio bonus“.

RSE: Kakav značaj za vas imaju filmski festivali, crveni tepih i sav taj glamur? Da li vas taj dio vašeg posla umara ili uživate u njemu?

Karanović: Jednom do dva puta godišnje, to je zabavno. To unosi neku promenu u svakodnevicu. To doživljavam kao jednu igru, kao kad sam bila mala pa se presvlačim u mamine haljine, koje ne nosim svaki dan. Ali da sam u prilici da moram stalno biti u stanju kao za naslovnu stranu, to ne bih nikad pristala. Moja karijera ne zavisi od ovog crvenog tepiha. Imao osoba kojima je to slikanje i pojavljivanje mnogo važnije, posebno na zapadu, gdje je biti slikan i primećen važano. Za mene to nije presudno, i u tome sam poprilično opuštena.

RSE: Što trenutačno radite, da li ste angažirani na nekom projektu?

Karanović: Sada treba da radim jedan film u Sarajevu. To je jedan bosanski redatelj koji živi i radi u Poljskoj. On se zove Denijel Hasanović i tu igram jednu manju ulogu. U novembru počinjem svoj film da snimam u Beogradu. Nadam se da ću ga moći iduće godine predstaviti publici.

RSE: U Sarajevu ste čest gost na festivalu, prije nekoliko godina ste bili i predsjednica žirija za Takmičarski program za igrani film. Kakve vas uspomene vežu za sve to?

Karanović: U Sarajevu se uvek osećam euforično, uzbudljivo mi je. Klima mi odgovara, nije suviše vruće. Mogu se videti neki filmovi koje ne znam da li bi gledala. Ovde imam puno prijatelja i kada dođem u Sarajevo nisam usamljena.

  • 16x9 Image

    Ivan Katavić

    Novinarstvom se profesionalno bavi od 2005. godine kada je postao član redakcije sarajevskog dopisništva RSE. Najčešće obrađuje teme iz života običnih ljudi, kulture i sporta.

XS
SM
MD
LG