Dostupni linkovi

logo-print

I bez zvaničnih podataka - jer njih ne nudi bh. vlast, očigledno je da iz Bosne i Hercegovine odlazi sve više građana, ne samo mladih koji traže prvo zaposlenje. Zemlju napuštaju cijele porodice, što znači da kupuju kartu u jednom pravcu i da ne žele povratak. Što je posebno zabrinjavajuće, nakon velikog odlaska tokom ratnih godina, oni koji su se uspjeli vratiti, sada ponovo odlaze.

Prema podacima Unije za održivi povratak i integracije, Bosnu i Hercegovinu je samo prošle godine napustilo blizu 70.000 ljudi, koji su budućnost potražili u Hrvatskoj, Srbiji, Francuskoj, Švedskoj, Norveškoj, Finskoj, SAD-u pa i na Islandu. O ovoj problematici za RSE Mirhunisa Zukić, predsjednica Unije.

RSE: Možete li nam iznijeti neke podatke o odlasku do kojih ste došli u vašem istraživanju?


Zukić: Regija Zvornik - to su upravo povratnička sela - 2.000 povratnika je bilo i 2.000 njih je otišlo, zatim Srebrenica, MZ Gostilj, Sućeska, Toplice i druga sela, tu je otišlo oko 120 porodica. Mogu nabrojati još - Ljubuški, gdje je otišlo 360 porodica, to su isto povratnici u Hercegovinu. U Tomislavgradu, Drvaru, Bosanskom Grahovu, pored sjeverozapadne Bosne, mi smo u sjeveroistočnoj Bosni imali preko 32.000 samo u toj regiji da je otišlo. I Kanton 10, od Ljubuškog, Tomislavgrada, Drvara, Bosanskog Grahova, Livna, Kupresa, Glamoča, jako veliki broj ljudi odlazi u Hrvatsku. Tu se preko 3.200 porodica iselilo. Oni se nisu ni vratili. Foča, Bijeljina. U Bijeljini je oko 1.900 lica otišlo. Doboj, Posavski kanton, Unsko-sanski kanton, Sanski Most naročito u tome prednjači, negativno, naravno, gdje smo imali 2.300 lica koja su otišla, i mjesne zajednice Zdena, gdje je najviše bilo povratnika, Tomona, Vrpolje.

Ne zaobilazi se tu ni Velika Kladuša, Brčko, ni Sapna, ni Bihać, Cazin itd. Mi smo samo u tim gradovima zabilježili 12.789 porodica, a svaka porodica ima dva do tri člana, pa se vidi koji je to broj odlaska. Brojevi su nam jako bitni, ali su bitni i razlozi odlaska ljudi - ekonomski faktor, obrazovanje djece, jer su to i mladi bračni parovi, zatim zdravstvo. Jedna od strašnih prepreka je zdravstvo, uprkos svih donošenja zakona i ujednačavanja prava na oba entiteta.

Mirhunisa Zukić (u sredini) sa povratnicima, Travnik 2009.

Mirhunisa Zukić (u sredini) sa povratnicima, Travnik 2009.

Kao što znamo, entiteti su preuzeli kompletno Aneks VII i implementiraju ga, a državno ministarstvo i država koordinira, no zdravstvo nije zaživilo u oba entiteta, pa smo zabilježili da su se ljudi vratili, žive po desetak godina, kao što je recimo Grahovo, Drvar, ali su prijavljeni u Banjaluci, odnosno u Republici Srpskoj, što je vrlo indikativno. Isto tako i u Posavini – imamo ljude koji su se vratili, područje Dervente, Šamca, Broda, a da su oni u Hrvatskoj prijavljeni, zbog zdravstva, mirovine i ostalih stvari koje su neophodne za jedan normalni život.

RSE: Znači, radi se uglavnom o povratnicima. Vi ste istraživali ponovno raseljavanje povratnika.


Zukić: Da. Fokus su bili povratnici, jer smo željeli da vidimo koje potencijalne imamo povratnike u ovim mjestima, koji su se poodavno vratili, međutim, tad smo dobili te informacije, kad smo ušli u istraživanje, mada za te krajeve koje sam nabrojala, u bazi podataka Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH imamo ljude koji su aplicirali da žele da se vrate, čak iz evropskih zemalja.

Znači, jedna apsolutna migracija je prisutna u Bosni i Hercegovini, onih koji su se vratili, onih koji su negdje a žele da se vrate u te krajeve. Nama je ovdje jako žao kada se cijele porodice iseljavaju, odlaze u Hrvatsku, kao iz Livna, gdje smo zabilježili jako veliki odlazak ljudi. Također u Kupresu, gdje su ljudi prijavljeni, ali malim dijelom su opstali tu, i odlaze za Srbiju ili neke druge zemlje u regiji.

RSE: Da li je neko možda osporio rezultate Vašeg istraživanja?


Zukić: Nije osporio zato što smo mi imali po svakoj mjesnoj zajednici tačne podatke koje smo na terenu zabilježili. Mi smo te podatke ustupili Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice, kako bi mogli reagovati na razloge nepoštivanja elementarnih prava kao što je zdravstvo, obrazovanje djece, a da ne govorimo o ekonomskom faktoru. To su uglavnom ljudi koji su se vratili u ruralna područja, osim nekih dijelova kao je Doboj, Livno, Bijeljina, gdje su se ljudi vratili u grad i odlaze dalje. Prisutno je to u maltene svim gradovima, i mladih i komplet porodica, naročito mladih porodica.

RSE: Nekad je odlazio otac, a majka i djeca su ostajali. On se, naravno, vraćao, a sad - ljudi odlaze zauvijek.​
Mirhunisa Zukić (druga osoba s lijeva) u razgovoru sa povratnicima

Mirhunisa Zukić (druga osoba s lijeva) u razgovoru sa povratnicima

Zukić: Željela bih da istaknem: mi smo komunicirali s institucijama vlasti i ukazali na taj problem, međutim, odgovori su bili nekako vrlo nonšalantni, da je to u svijetu normalna pojava da ljudi migriraju, no, ovi ljudi su zaista otišli čisto iz nepoštivanja njihih prava u mjestu povratka, a da ne govorim o onima koji su tu ostali da žive poslije rata. I te porodice, pogotovo u Modriči, gdje su ljudi ostali tu da žive, a njihova djeca odlaze u zemlje Evrope. Malo je riječ 'nebriga naših vlasti'. Nama je jako žao kad u jednom mjestu tražimo te ljude za koje znamo da su prvi bili, bili pioniri povratka, da ti ljudi više nisu tu.

RSE: Da li se to može povezati sa problemom manjinskih zajednica? Da li odlaze samo ljudi koji su u određenoj sredini manjinska zajednica?


Zukić: U svakom slučaju možemo povezati. Evo, ja sam bila prije tri dana u Kozarcu i vrlo sam se razočarala, jer smo mi bilježili da je to jedna pozitivna priča, pozitivna praksa povratka, a mnogi ljudi rade u inostranstvu, sami sebi kuće napravili, koje su zaključane i ostavljene. U kompletnom Prijedoru mi smo pokušali da dođemo do podataka da vidimo koliko ljudi radi u institucijama. Vjerujte da nije ni dvocifren broj bio.

RSE: Dakle, umjesto da se završava Aneks VII, ljudi se raseljavaju.


Zukić: Da, vrlo poražavajuće nam djeluje, zato što smo mnogo truda, energije, snage i lobiranja kod međunarodnih organizacija kao nevladina organizacija uložili ovih dvadeset godina. Naš strateški plan i cilj je kako zadržati mlade u tim ruralnim područjima, kako omogućiti da opstanu, na različite načine – uvezivanjem institucija, nevladinih organizacija.

Mnoge nevladine organizacije čine nekakve akademije za prekvalifikaciju. I međunarodna zajednica, uglavnom ona, ali mi se nadamo da će i naše nevladine organizacije, uspjeti da iskoordiniramo s institucijama i ljudima, da se nekako uvežu interesi svih, kako bi se ljudima konkretno pomoglo. Mi smo imali 1.573 mlada čovjeka koji su prošli našu edukaciju, gdje smo radili prekvalifikacije, gdje smo im radili biznis planove da mogu raditi.

Pokušavamo gdje god možemo da dođemo do informacija o bilo kom grantu ili fondu ili pozitivnom ulaganju, bez nekih velikih kamata, da oni opstanu i da počnu svoje biznise, što ima i pozitivnih primjera.

XS
SM
MD
LG