Dostupni linkovi

logo-print

U Dejtonu prije 20 godina - Milošević: Muslimanska vlada je zaslužila Sarajevo (16. dio)


Centar Sarajeva, 2. novembar 1995.

Centar Sarajeva, 2. novembar 1995.

16. novembra 1995: Holbruk o bosanskim predstavnicima: Izetbegović više vođa pokreta nego praktične vlasti; Silajdžić žrtva promjena raspoloženja; Šaćirbej želi da ga Amerikanci vole ali mu je glavni cilj da sve vrijeme potkopava Silajdžića.

************************

U očekivanju povratka državnog sekretara Kristofera u Dayton sutra uveče, Holbruk je organizovao jednodnevne posjete visokih zvaničnika iz Vašingtona kako bi pokazao balkanskim pregovaračima da razgovori ulaze u završnicu i da su oni dio šireg procesa. Ovog popodneva dolazio je savjetnik za nacionalnu bezbjednost Toni Lejk (Tony Lake) a idućeg dana ministar odbrane Vilijem Peri (William Perry) u pratnji komandanta NATO-a generala Džordža Džoulwana (George Joulwan) i general-majora Viljema Neša (Williama Nash) – njih dvojica će biti odgovorni za misiju IFOR-a. Prije Lejkovog dolaska, američka delegacija je aranžirala neformalni susret Miloševića i Silajdžića. Holbruk se nadao da bi Silajdžić mogao postati ključ rješenja, jer mu je izgledalo da su u velikim preostalim pitanjima – oko mape i Sarajeva - Izetbegović i Šaćirbej bili nerealistični i nepopustljivi dok je Siljadžić bar saslušao kompromisne ponude.

Amerikanci su bili zabrinuti što je međubosansko sukobljavanje izazivalo težak psihološki pritisak na Sillajdžića za kojeg je američki ambasador u Bosni i Hercegovini Džon Menzis (John Menzies) zapažao da ima toliko nervozne energije „kao panter u kavezu“. Kako je sve više bio potiskivan od Izetbegovića i Šaćirbeja, Silajdžić je postajao sve depresivniji i fatalističniji sve do povremenog „nestajanja iz pregovora“.

Videći u njemu potencijalno najrazumijeg člana bosanske delegacije, Holbruk je od Menzisa i Rozmari Poli-Gikas (Rosemarie Pauli-Gikas) tražio da se približe Silajdžiću, da provode s njim više vremena i razgovaraju o njegovoj porodici i budućnosti. U hladno jutro ovog četvrtka njih dvoje su poveli Silajdžića u šetnju i dogovorili su se s Holbrukom da ga pozovu na ručak u Oficirski klub, gdje će Holbruk biti s Miloševićem, koji je uživao opuštenu atmosferu u klubu na golf terenu. Kad je došao Silajdžić Holbruk je prišao njegovom stolu da se pozdravi i da zapodjene razgovor o statusu Goražda a zatim je više puta išao između dva stola s različitim skicama napravljenim na papirnim salvetama i na kraju je pozvao Silajdžića da pređe za Miloševićev sto. U tom rijetkom trenutku kad su bili zajedno u Dejtonu, Milošević i Silajdžić zapodjenuli su razgovor na zajedničkom jeziku o koridoru između Goražda i Sarajeva.

U studiji se o tome kaže:

„Iako ništa nije zaključeno, razgovor je poslužio za otapanje leda između njih dvojice. Milošević, sa šarmom u punom pogonu, u jednom trenutku je rekao Silajdžiću da je, nakon što su izdržali tri godine pod granatiranjem 'bosanskih srpskih kukavica' muslimanska vlada 'zaslužila' Sarajevo“.

Popodne je Lejk stigao u Dayton i Holbruk ga je poveo na sastanak s Miloševićem i Izetbegovićem (Tuđman je još bio odsutan).

„S obojicom predsjednika, Lejk je snažno naglasio potrebu za privođenje pregovora kraju u nekoliko idućih dana. Američko strpljenje s ovim nastojanjem polako nestaje, objasnio je Lejk, i ako ovdje ne bude uspjeha onda će Evropa preuzeti odgovornost za bilo kakve dalje pregovore. 'Tony je rekao da neće biti druge šanse za Sjedinjene Države', napisao je Holbruk u poruci Kristoferu te večeri. 'Rekao je da je ovo naš posljednji najbolji pokušaj i da Kongres gubi strpljenje s nama i ako se oni ne sporazumiju kad Vi dođete ovdje, mi ćemo ih prepustiti Polin (Pauline Nevill-Jones, britanskoj predstavnici u kontakt grupi), Žaku (Jacques Blot, francuski predstavnik) i Volfgangu (Wolfgang Ischinger, njemački predstavnik) i naša uloga će se uveliko smanjiti'. Niko – ni Izetbegović, ni Milošević – nije želio da Evropljani preuzmu vodstvo. Nakon dvije godine evropske nemoći, strane su vjerovale da je u njihovom najboljem interesu sporazum uz američko posredovanje,“ kaže se u studiji.

Te večeri Holbruk je pozvao Miloševića u američki štab na razgovor o goraždanskom koridoru. Taj razgovor odvijao se u prostoriji gdje je bio postavljen trodimenzionalni video sistem („PowerScene“) koji omogućuje savršen pregled terena: tokom bombardovanja srpskih položaja korišten je za ratna djejstva, u Daytonu za mirovne pregovore. Milošević je te večeri, uz bocu viskija, prihvatio da se koridor između Goražda i Sarajeva od neodrživog uskog prolaza proširi i američki pregovarači su taj koridor anegdotski zvali „put viskija“.

U Holbrukovoj poruci Kristoferu te večeri navodi se i karakterizacija bosanskih predstavnika u pregovorima:

Za Holbruka, Izetbegović je više bio vođa 'pokreta' nego praktično 'vladajući' vođa. 'Izzy je proveo devet godina života u zatvoru', pisao je Holbruk državnom sekretaru, 'i on nema razumijevanje ili interes za ekonomski razvoj ili modernizaciju – svari koje mir može donijeti'. Izetbegović je na Holbruka ostavio utisak vođe koga ne interesuje toliko bosanski narod koliko apstraktna ideja: 'On pokazuje nevjerovatno malo brige za patnje koje je njegov narod izdržao; nakon svega – on je propatio mnogo za vlastite ideale. Za njega, Bosna je apstrakcija, a ne više miliona ljudi koji u najvećem broju žele mir'. Silajdžić, u drugu ruku, je izgledao realističniji u vezi s vlašću, i koncentrisao se na uspostavu održivih političkih struktura i bavljenje pitanjima kao što je ekonomska obnova. Ali, Silajdžićeve promjene raspoloženja potkopavaju njegovu sposobnost da predvodi. 'Da Haris nije tako nepredvidiva ličnost, on bi mogao odigrati heroja ovdje i mi se još nadamo da bi on to mogao biti'. Najzad, Šaćirbej, koji je imao tako važnu ulogu kad je američka diplomatska inicijativa počela u avgustu, bivao je sve izolovaniji u Daytonu, tonući sve dublje u Izetbegovićevu sjenku. Holbruk je vidio Šaćirbeja kao vođenog sa dva kontradiktorna motiva: 'on želi da ga Amerikanci vole, ali njegov primarni cilj izgleda da je potkopavanja Silajdžića sve vrijeme'. Sve u svemu, Holbruk se nadao da bi Kristoferov povratak mogao potaknuti Bosance da se ujedine, bar za moment, da se postigne pogodba,“ kaže se u studiji.

U sljedećem nastavku: Peri odbacuje argument nacizma

**************

Ova dokumentarna serija zasnovana je na studiji „Tajna istorija Dejtona: Američka diplomatija i bosanski mirovni proces 1995.“ (National Security Archive Electronic Briefing Book No. 171) čiji su autori Derek Chollet i Bennet Freeman. Za Radio Slobodna Evropa priredio Kemal Kurspahić.

XS
SM
MD
LG