Dostupni linkovi

logo-print

Miletić: Svirali smo od Sovjetskog Saveza do Amerike


Miroslav Miletić

Miroslav Miletić

Miroslav Miletić, najstariji živući hrvatski skladatelj ozbiljne glazbe, dobitnik je brojnih međunarodnih priznanja. Njegova djela se izvode širom svijeta, od Pariza, Tokija, Beča, od Rusije od Amerike.

Osnivač je poznatog gudačkog kvarteta „Pro Arte Zagreb“ s kojim je od 70-tih obišao brojne svjetske pozornice. Napisao je niz orkestralnih djela, nekoliko opera, pisao je i glazbu za film, bio pedagog, član međunarodnih žirija... U dva češka grada, Hradec Kralove i u Pragu, ovoga je tjedna imao dva koncerta, na kojima su izvođena njegova djela. Posebno je vezan uz Prag, gdje je i 50-tih godina prošloga stoljeća studirao violu kod Ladislava Černog, a kompoziciju kod Pavela Borkoveca.

Prisjeća se svojih početaka, koncerata, ali i govori da li se danas može živjeti od ozbiljne glazbe.

Miletić: Muzika me radovala. U principu sam se za nju opredijelio. Kao mali, dobio sam od mame violinu, sa predumišljajem. Volio sam klavir, ali mi nisu mogli kupiti klavir, pa su mi dali violinu češkog porijekla. To je tada bio sistem - daš dečku da svira violinu, da ne trči po ulici.

RSE: Držali ste koncerte u bivšem Sovjetskom Savezu, Sjedinjenim Državama, po regiji i tako dalje.

Miletić: Svirali smo svugdje. Svirali smo u bolnici, za penzionere, za sindikaliste u Švedskoj. U Sovjetskom Savezu, ako ste prošli u Moskvi, Lenjingradu i Kijevu, poslije ste mogli svirati kako ste god htjeli. Više nije bilo niti kritike, ni ništa. Publika je bila miješana. U Moskvi i Petrogradu je zaista bilo vrhunski.

RSE: Što su Vam umjetnici, Vaše kolege govorili? Kako su na Vas gledali?

Miletić: Prvo su se osmjehivali, a kada su počeli padati honorari, onda su počeli sumnjati.

RSE: A u Americi?

Miletić: U Americi vas niko ništa ne pita. Amerika je bila zemlja slobode. Ponijeli smo i 80 ploča, koje su bile izrazito teške. Po četrdeset ploča smo nosili Pjetro Kavaljeri i ja. Čelisti nisu. Ovi drugi su se smijali i govorili – Miro, ti ćeš te ploče baciti u ocean, to neće niko kupiti. Mi smo zadnje ploče prodavali po 15 dolara. Niko nije vjerovao. Ali to vam je kao i kod zabavne muzike. Kad vam se neko sviđa, onda to kupite. Mi smo se svidjeli na licu mjesta i prodavali smo ploče.

RSE: S kojim velikim umjetnicima ste se voljeli uspoređivati kao kvartet?

Miletić: Nismo se uspoređivali, nego smo učili.

RSE: Od koga?

Miletić: Od mnogih. Učilo se i od slabijih i od boljih.

Mi smo ostali na Ševčiku

RSE: Ispričali ste mi zgodnu anegdotu, kako je i Albert Anštajn volio svirati violinu.

Miletić: Da. On je bio jako oduševljen svirač. Međutim, predvježbe i ritam često su mu bili po teoriji relativnosti. Dok je sa jednim svojim studentom svirao, nije mogao jedan takt nikako ritmički da svlada. Nakon par puta objašnjavanja student mu je rekao: „Pa znate valjda brojati do četiri?“

RSE: Kad uspoređujete vrijeme kad ste počinjali i kada ste mnogo toga napisali i ovo današnje, koja je razlika? Da li se nekada moglo živjeti od glazbe i može li se danas živjeti od glazbe?

Od ozbiljne glazbe se nije moglo živjeti. Jedino ako si imao dobrog kneza. I to je bilo relativno dobro rješenje.

Miletić: Od ozbiljne glazbe se nije moglo živjeti. Jedino ako si imao dobrog kneza. I to je bilo relativno dobro rješenje. Mnogi su na taj način dobro živjeli. Da sam Nijemac ili Francuz, danas bih mirno živio od svojih tantijema. Međutim, u Hrvatskoj ne možeš. To je nemoguće jer je premala zemlja. Znate kako je bilo? Kada sam se upisivao u Akademiju u Zagrebu, u Beogradu je bilo više profesora violine, nego što je u Zagrebu bilo studenata na Akademiji, jer tamošnji profesor je već bio star i nije htio konkurenciju. Na koncu konca, to se sve skupa malo umorilo, ali je sretna okolnost bila da se pojavio Antonio Nigro, koji se za vrijeme rata sklonio kod nas. On je iskoristio onu, zapravo izvrsnu školu. Kada sam došao u Prag, odmah sam primijetio da se kod nas uči originalniji Ševčik nego tu jer su tu svi profesori htjeli, ili Belgiju, ili Njemačku, ili Francusku, a mi smo ostali na Ševčiku.

RSE: Koliko ste zadovoljni današnjom suvremenom glazbom u Hrvatskoj?

Miletić: Isto je kao i prije, ali su sada veće mogućnosti. Mnogo se više sluša, bez obzira na to šta se sluša. Moj bratić, koji je inače automehaničar, a sada je u penziji, vraća se na zemlju. Kupuje krave i ovce. Ne da se i stvarno dobro prolazi.

RSE: Da li što pomaže činjenica što i predsjednik Josipović piše?

Miletić: Sreća da je gospodin Josipović izabran. Prvo, on je jako tolerantan čovjek, koji piše tri jezika. On je čovjek koji zna slušati. Čovjek koji se razumije u novac i vole ga žene.
  • 16x9 Image

    Mirjana Rakela

    Od 1995. godine stalni je član redakcije na RSE u Pragu, a pored tema iz Hrvatske, bavi se i širim prostorom Balkana.

XS
SM
MD
LG