Dostupni linkovi

logo-print
Priredila: Sabina Čabaravdić

Ostavljajući, prije 20 godina, dva miliona jako dobro naoružanih Srba u republikama drugih naroda, svijet je počinio stvar "goru od zločina." To je bila najveća greška u političkom prosuđivanja Zapada, piše u tekstu pod nazivom "U odbranu Srba" u magazinu Foreign Policy, Michael Dobbs.

Držeći se obećanja kojeg je dao onog dana kada je komandant Vojske bosanskih Srba, Ratko Mladić, izručen Haškom Tribunalu, Michael Dobbs nastavlja seriju svojih tekstova o suđenju jednom od najodgovornijih ratnih funkcionera u BiH.

Dobbs kaže kako će u nastavku, svako malo prekidanog procesa, posebno pratiti Mladićevo ponašanje kako bi čitaocima prenio način na koji razmišlja nekadašnji vojni komandant bosanskih Srba. “Stoga ću”, piše Dobbs u Foreign Policy, “strašni rat na području bivše Jugoslavije, ovaj put promatrati iz srpske perspektive, koja se na Zapadu doživljava kao agresorska perspektiva”.

“U mom su fokusu uvijek bili zločinci kao pojedinci, odnosno u ovom slučaju, Mladićeva odluka da ubije i deportira muslimanski živalj iz Srebrenice, jula 1995.godine, događaj koji je postao središnjica optužbe za genocid. Iako se ja uglavnom bavim Mladićevim zločinima nad Bošnjacima, to ne znači i da su Srbi jedini koji su pravili ratne zločine, odnosno da su srpski čelnici isključivi krivci za rat”, napominje autor.

U stvari, Srbi su imali nekoliko, savršeno opravdanih zabrinutosti, i prije i za vrijeme rata, koje su često previđali neki od zapadnih komentatora preferirajući crno-bijelo “slikanje” rata, piše Dobbs. Najistaknutiji među tim problemima jesu sigurnost i prava oko dva miliona Srba koji su živjeli u Hrvatskoj i Bosni, nakon što su se te republike odvojile od SFRJ. Sjećanje na stravične zločine koje su ustaše počinile nad Srbima tokom II svjetskog rata, vrlo je vješto osvježio Slobodan Milošević svojom otrovnom propagandnom mašinerijom.

Kad pogledam unazad, na vrijeme od prije dva desetljeća i početak rata u Jugoslaviji, naježim se od kontradikcija zapadne politike prema Balkanu. Evropa je, uz podršku SAD, priznala nezavinost odcjepljenih republika, odnosno multietničke granice potvrđene u Versailles-u 1919.godine proglasila nedodirljivim. Međunarodna zajednica (u obliku Badinterove komisije uspostavljene od strane Evropske unije) takođe je odlučila da se granice Hrvatske, Bosne i Hercegovine, i drugih republika ne mogu mijenjati samo zato što se neka manjina želi odcijepiti.

Praktični učinak tih odluka je da su Hrvati i (tada) Muslimani dobili pravo na otcjepljenje od Jugoslavije, ali je Srbima oduzeto pravo na otcjepljenje iz Hrvatske ili Bosne. Delikatni etnički balans, potvrđen od strane velikih sila nakon I svjetskog rata i dosljedno provođen u vrijeme Titove Jugoslavije, sada je bio narušen.

Ono što se ne smije zaboraviti, tako barem ja mislim, piše Dobbs, jeste činjenica da se raspad bivše Jugoslavije nije mogao izbjeći. Baš kao što je neizbježan bio i raspad Sovjetskog Saveza. S druge strane, Sjedinjene Američke Države i Evropa (nacije koje su i stvorile prvu Jugoslaviju) trebale su mnogo pažljivije tretirati događaje i biti osjetljivije u uspostavljanju i provođenju pravila za raspad, kako bi prava svih manjina bila osigurana.

Da se poslužim izrekom koja se pripisuje francuskom državniku Talleyrandu: ostavljajući dva miliona jako dobro naoružanih Srba u republikama drugih naroda, svijet je počinio stvar "goru od zločina." To je bila najveća greška u političkom prosuđivanja Zapada, kaže na kraju svog teksta u Foreign Policy, Michael Dobbs.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG