Predrag Matvejević, evropski intelektualac, pisac, potpredsednik svetskog PEN-a, profesor na univerzitetima Sorbona i La Sapienza u Rimu, nakon bezmalo dve decenije u inostranstvu,“ između azila i egzila“, kako sam kaže, vratio se u Hrvatsku. Nije morao da ode te 1992. godine, ali je to učinio zgrožen domaćim ratničkim nacionalizmima.
Za Radio Slobodna Evropa podseća kako je svojevremeno poslao otvoreno pismo Josipu Brozu Titu, kako je uoči rata pozvao Miloševića da da ostavku, a obratio se na sličan način i Tuđmanu. Priča i o tome kako je i zašto Krleža najpre primio, ali onda vrlo brzo ekskomunicirao Tuđmana, kao i tome kako gleda na duh južnoslovenstva i saradnje nakon razornih ratova na ovim prostorima. Kao čovek koji je osamnaest godina živeo u Evropi, reći će i da zna sve ono što u njoj ne valja, ali da je ipak siguran da je ulazak u EU najbolje rešenje za postjugoslovenske državice.
Matvejević: Prije svega, to je jedna knjiga koja je na neki način započeta i ostavljena. Napisao sam Istočni epistolar uoči samog rata, 1992. Jedan mali izdavač je objavio jedno 300 primjeraka. Tu je dio pisama, kao što su moja otvorena pisma, u kojima sam tražio stanovite slobode - i za one sa kojima se ne slažem. Međutim, došao je rat i otišao sam 1992. Mislio sam da ću se vratiti brzo, da neće doći do ludila do kojeg je došlo. Rat se, međutim, nastavljao. Bio sam nekoliko puta u Sarajevu pod bombama, u Mostaru, u mom rodnom gradu, kada je rušen Stari most, u Beogradu gdje sam posjetio prijatelje, u Zagrebu. Takvu situaciju sam nazvao između azila i egzila. Nisam tražio azil jer se u Francuskoj morate odreći prethodnog državljanstva, što nisam htio; nije ni egzil jer me nitko drugi nije izgnao, nego sam sam izabrao tu poziciju, vrlo nekomotnu.
Nastavio sam pisati u Francuskoj. U Italiji sam objavio zbirku knjiga. Pomogao mi je moj „Mediteranski brevijar“, koji je preveden na 23 jezika. Predavao sam u Parizu, posebno sam imao sam lijepo mjesto u Rimu - i to su stvari koje su nastajale tokom tih mnogih godina. Ponešto sam od toga objavljivao u domovini. Bilo mi je važno da budem stalno prisutan u raznim njezinim dijelovima. U Beogradu sam objavio toliko tekstova, naravno u listovima koji imaju opozicioni stav. U Sarajevu sam također objavio dosta toga. Splitski Feral Tribune je bio list opozicije, gdje sam pisao mnogo tekstova koji se nalaze sada ovdje u knizi, a bilo je ponešto što je objavljeno i u Ljubljani. Proizvod svega toga je nastavak i potpuna restrukturalizacija mojih prvobitnih pisama, kojih je bilo malo, ovo što je objavljeno četiri puta je više nego što je bilo u prvobitnoj verziji.
Ono do čega, rekao bih, posebice držim jeste pokušaj da dam značenje riječi „rehabilitacija“. Rehabilitacija mora postojati. Ja sam se njom bavio, a bavio sam se ličnostima koje su zaslužile takvu rehabilitaciju. Drugovao sam, posebice, u tom poslu sa Karlom Štajnerom („Sedam hiljada dana u Sibiru“), s Danilom Kišom, koji me je pomagao u tom poslu svojim literarnim autoritetom, neospornim, s Brodskim sam se družio. Nastojao sam na neki način približiti rusku disidenciju sa disidencijom zemalja kao što su Poljska i Češka, tih, da tako kažem, katoličkih socijalističkih zemalja u to vrijeme.
Matvejević: Prije svega, znate, ja sam imao simpatiju prema Gorbačovu, ali nikada prema Putinu. Desilo se da sam u Italiji, na jednom međunarodnom skupu, upoznao novinarku koja se zvala Ana Stjepanovna Politkovskaja, čuvena Politkovskaja Ana koja je revolverskim hicima ubijena u liftu zgrade u kojoj je stanovala, u moskovskoj ulici Ljesnaja. Ja sam od Ane saznao mnoge stvari. Saopćila mi je kako je ubijen, recimo, Pavel Hljebnikov, o kojem nismo ništa znali, zatim, kako je stradala Galjina Starovojteva, Nadežda Čajkova - jedna serija osoba koje su stradale pod Putinovim režimom. Ona sama je napisala jednu knjigu o 'putinizmu' i objavila je u Engleskoj. I to je bio jedan od razloga da istupim i da tada javno kažem šta mislim o Putinu.
Kada je Putin došao u Rim, tog dana u listu Il Manifesto, lijevom dnevniku koji je mnogo čitan, posebice od inteligencije, izašao je moj portret Putina. Tako mi sada prijatelji kažu - Slušaj, nemoj slučajno da se odlučiš da ideš na neko putovanje u Rusiju, mogla bi ti neka cigla pasti na glavu. Eto, tako je nastao posljednji, zaključni, esej o Putinu.
Matvejević: Nisam očekivao takav razvoj. Mislio sam da bi Rusija mogla ići nekim drugim putem, a ne ovim kojim je vodi Putin.
Matvejević: To sam savjetovao, ali ne samo njemu, nego i Tuđmanu. Napisao sam jedan esej koji sam objavio vani, a prvo sam ga izgovorio na radiju – „Ko nas vodi – samoubojice“. Otac Miloševićev se ubio, majka se ubila, u familiji ima još dva samoubojstva. Tuđmanov otac je ubio drugu svoju ženu, pa je onda ubio sebe. Mladićeva mlađa kći, vidjevši zločin svoga oca, mada joj je bilo samo 18 godina, također se ubila. Profesor Koljević, kog sam svojedobno volio, anglista, bili smo na neki način kolege, specijalista za Šekspira - ubio se. A Koljević je bio taj ko je bio pri vrhu miloševićevske ekipe u Bosni. Šta to znači, tolika samoubojstva? Nakon toga, neko je usred bijela dana ispisao "crveni konj", pa "jugoslavenska svinja“ i ispalio tri hica u moje poštansko sanduče. Tog časa srećom nisam bio u Zagrebu. To su bili neki moji činovi u tom razdoblju. Još jednu stvar želim reći, a to je da sam nastojao da održim sve svoje prijateljske i kolegijalne veze sa piscima svih nacionalnosti Jugoslavije.
Matvejević: Jesam. Dovoljno je tada bilo reći Matvejević – dovoljno je da je iz Zagreba - i odmah je bio ustaša, kao što je ovdašnjim nacionalistima dovoljno da je iz Beograda i odmah je četnik.
Rušenje utvrda
Matvejević: Opredijelio sam se, razmišljao sam o tome i predavao sam o tome šta je disidencija. Evo, recimo, jednog pasaža o tome iz posljednje knjige:
„Utvrde se rijetko ruše same od sebe. Ne propadaju samo zbog dotrajalosti. A slično je i sa režimima i ustanovama što ih tvore i optužuju. U prilikama koje su nametnute silom i povrgnute nadzoru otpori teško nalaze oslonac i izraz. Teško se snalazi disidencija.“
Interesantno je kako je došlo do pojma disidencije. Mi Slaveni imamo želju, pozitivnu želju, da dajemo neke svoje nazive. Rusi su dugo disidenciju, disidente, zvali „inakamišljašćije“ - drugačije misleći. To je bio prvotni ruski naziv za disidente. Mora čovjek gorko zapaziti da je ruska inteligencija, koja je dala veliku literaturu svijetu, zaslužila drugačiju sudbinu od disidenata.
Moj otac je, znate, porijeklom iz Odese. Emigrirao je kao mladić sa 21 godinom i došao u Beograd. U Beogradu je svirao i pratio na klaviru nijeme Čaplinove filmove. Završio je pravo u Beogradu. Prvo radno mjesto dobio je u Mostaru i tu je upoznao lijepu Mostarku, katolkinju, moju majku. Tako sam se ja rodio u tom miješanom braku. Miješanost, međutim, nikada nije djelovala na moj svjetonazor, ja sam svoje stavove birao ne zbog toga što mi je otac ovo, a majka ono - smatrao sam, naprosto, da inteligencija treba da djeluje, da reaguje. Ja sam, kao što znate, dugo bio profesor francuske književnosti, napisao sam dvije ili tri knjige direktno na francuskom i tako su se kulture nekako splele sa mojom sklonošću da mislim različito.
Ono što me je, među ostalim, moglo puno koštati je moje pismo Titu iz 1974. godine; napisano, doduše, s puno poštovanja jer ja mrzim ove današnje koji prostački i primitivo brišu Tita. Napisao sam mu tada - Povucite se sa svojih funkcija i ne dopustite ulizicama da nametnu doživotno predsjedništvo. Nitko ne zna šta čovjek može doživjeti pred kraj života što može pokvariti cijelo njegovo djelo. Našlo se nekakvih budala koji su me istjerali iz tadašnje partije, ali se našlo i prijatelja, pa nisam otišao u zatvor. Našao se i Dušan Dragosavac, koji je bio tada sekretar Centralnog komiteta SKJ i on mi je rekao da je Titova reakcija bila vrlo umjerena i da nije uopće ni pomišljao da bi dao neki nalog da se Matvejević zatvori. Ali, ja sam zadovoljan time što sam tada rekao jer je to tada bilo vrlo teško reći.
Matvejević: Moram reći da izgleda strašno.
Matvejević: Vratio sam se prije dvije i po godine. Već sam bio dva-tri puta u Beogradu, u Sarajevu, u mom rodnom gradu Mostaru, vidio svoje prijatelje, našao ovdje svoje kolege. Zagreb je, ne zaboravimo, imao jedan od najboljih časopisa lijeve orijentacije u svijetu, Praxis. Bio sam jedno vrijeme najmlađi pomoćnik i suradnik u redakciji Praxisa. Očekivao sam jednu drugačiju evoluciju. Posljednji izbori pokazuju i kako je nacionalizam jak, kako sami ne znaju šta bi sa sobom, kako su spremni na sve. To isto vrijedi i za Beograd - načini korupcije, zapošljavanja svojih, traženje da se iskažete koliko ste veliki Hrvat, Srbin ili musliman, što postoji, nažalost, sada u Bosni. A s druge strane vidite jedno siromaštvo; prema stranim pokazateljima. Zagreb oko 20 posto zarađuje više nego Beograd, Beograd 30 posto više nego Sarajevo, za Makedoniju nemam podataka, ali - sve se srozalo.
U tom smislu rečit mi je vic koji sam neki dan čuo. Pitaju jednoga Roma – Kada će nam biti bolje? A on odgovara – Pa šta vam je, bilo je. Bilo je bolje.
Matvejević: Najprije ću vam reći kakav je bio Krležin odnos prema Franji Tuđmanu. To sam prvi put objavio u, čini mi se, desetom izdanju knjige „Razgovori s Krležom“, koje je nedavno izašlo. Budući da sam ja sa njim vodio razgovore i budući da je on autorizirao te razgovore, smatrao sam da i nakon njegove smrti imam pravo ovo da kažem.
Vidjeli smo, naravno, odmah da nacionalisti nikakvu referencu prema Krleži nemaju jer bi ta referenca mogla biti samo kritična prema njima. Kada je Tuđman svojedobno došao iz Beograda kao general, pomalo sa nekom intencijom sa vrha da se osnuje i podrži u Zagrebu Institut za historiju, za povijest radničkog pokreta, Krleža je bio oduševljen tom idejom. Mnogi su u tom radničkom pokretu propali, dopali zatvora stare Jugoslavije i gulaga u SSSR-u, stradali u ratu. Krleža se zbog toga osjećao dužnim prema tim ljudima i zato je podržao osnivanje Instituta za povijest radničkog pokreta. Do tad on nije poznavao Tuđmana, ali ga je tim povodom primio vrlo srdačno i onda par puta bio s njim na večeri.
Jedne večeri se Tuđman raspojasao i rekao da bi granica Hrvatske trebala ići, kako je to traženo u nekom trenutku prije rata, do Drine. Na to ga je Krleža sav zajapuren upitao - Pa, šta je vama, da li to znači da treba da zaratimo sa Srbima i Muslimanima iz BiH?! Zatim se digao, otišao i više nikada i ni pod koju cijenu nije htio ništa čuti o Franji Tuđmanu. U međuvremenu je došla Krležina bolest, a Franjo je otišao svojim putem. Ja ne znam šta bi Krleža pomislio da je vidio Gojka Šuška kako upućuje pozdrav „za dom spremni“, a Tuđman kaže da mu je to najbolji ministar; ili o povratku novcu koji se zove kuna, kako su ga zvali ustaše i tako dalje. To bi bile samo pretpostavke. Krleža je umro prije toga.
A što se jezika tiče, dao mi je jednu lijepu izjavu o jeziku koju sam tada objavio u „Politici“ i tamo je možete i naći. „Hrvatski i srpski su jedan jezik koji Hrvati zovu hrvatskim, a Srbi srpskim. To je jedan jezik koji nije jedinstven. Naravno da nije jedinstven, kao što nije jedinstven ni engleski koji se govori u Kanadi i Australiji - ali je to jedan jezik.“
Evropa je najmanje zlo
Matvejević: Zamislite, nedavno sam pročitao jednu stvar koja mi je promicala - da je pravoslavni patrijarh na neki način zaredio bana Jelačića. I da postoji jedan Jelačićev poklon na srebru - ćirilicom napisan. Svako piše po svojim pravilima. Manjina srpska piše na način koji najviše odgovara srpskoj tradiciji, odnosno ćirilici, ali ne treba zaboraviti sve one koji su pisali ćirilicom, a bili katolici, toliko rimokatoličkih svećenika je izmjenjivalo pisma na ćirilici. To su stvari koje se zaboravljaju.
Znate, riječ „Jugoslavija“ je nastala u Dubrovniku i javlja se u poslanici Matije Bana, jednog manje poznatog pjesnika, po kome je i dio Beograda, Banovo brdo, dobilo ime, iako mu Srbi ne pominju ime, ne kažu Matije Bana, već Banovo brdo. Taj Matija Ban iz Dubrovnika, dakle, piše pismo i spominje riječ „Jugoslavija“, a pismo šalje u Beograd Knjazu. Sad zamislite, kad bi neko respektirao sve te veze, kako bi sve drugačije bilo.
Ja sam to svojevremeno iskoristio. Predavao sam četrnaest godina u Rimu srpski i hrvatski. Na početku sam otišao kod ministra za kulturu i rekao da se u toj zemlji vodi rat, da je u tom ratu jezik postao jedna od poluga. Ja vas lijepo molim neka bude stalno jedan lektor, Srbin iz Beograda, a drugi Hrvat iz Zagreba. To mi je udovoljeno. Nakon nekoliko mjeseci se udeseterostručio broj studenata ovog našeg višeimenog jezika. Oni koji su se opredijelili za hrvatski jer su imali neku tetu iz Dalmacije, ili oni koji vezani za srpski jer su imali nekog ko je možda radio u Italiji, odjednom su prelazili iz jedne grupe u drugu, vidjevši šta je isto, a šta različito. Izgubili smo sedam katedri u Njemačkoj. U njima su se razdvojili i bosanski i crnogorski. Sad odjednom znamo pet jezika kada se rodimo, a izgubili smo sedam katedri u Njemačkoj. Sad zamislite kakav je to naš odnos prema vlastitom jeziku.
Matvejević: Većina se odriče čak i imena Jugoslavija, a kada ga spomenete oni kažu - jugonostalgičar. Političari neće reći bivša Jugoslavija, već će reći da se nešto dešava u regionu ili na zapadnom Balkanu. Zar je problem reći - u zemlji koja je prije bila Jugoslavija ili bivša Jugoslavija?
Nakon svega ovoga što se desilo, nakon tih velikih zločina koji su se desili, nakon Vukovara, nakon Srebrenice - nije više moguća jedna jedinstvena država. Smatram da je moguća suradnja, da su mogući i prisni međusobni odnosi, ekonomski i kulturni odnosi. Mene zanima, recimo, šta je zadnje objavio Filip David. Mnogi moji prijatelji iz Beograda traže moju zadnju knjigu jer nije izdata tamo. U Beogradu, u Ateljeu 212, Krležini Glembajevi su rasprodani mjesec dana unaprijed. Ovdje je bio srpski teatar da pokaže Nušićevu „Gospođu ministarku“. Pa, to je ovdje tako zdušno primljeno, mene su prijatelji uveli jer nisam mogao dobiti kartu. Mislim da se to može sačuvati. Nisam neko ko obožava Evropu, znam sve njezine mane, ali mislim da je za našu današnju situaciju, ona najmanje zlo.
Matvejević: Počeli smo, ali nismo nastavili.
Matvejević: Kao, nešto ćemo napraviti, pa vidjet ćemo, pa dođe jedan ministar, koji bi nešto htio napraviti, pa onda sve to skupa stane. Znate, krivi su uvijek drugi. To je dio jedne političke nezrelosti. Dok sam bio u emigraciji, skovao sam riječ „demokratura“ - hibrid demokracije i diktature.
Ima mnogo ljudi koji bi željeli da se oslobodimo zla koje nosimo na sebi, a opet, ima mnogo onih koji pamte samo tuđe zlo, zlo koje im je učinjeno, a ne pamte zlo koje su sami učinili. Tu bi bilo moguće mnogo učiniti, kada bi mi imali čiste stvari i čiste račune. Mogle bi škole, sveučilišta i štampa učiniti mnogo dobrog, a umjesto toga imamo stalnu želju da podmetnemo nacionalni pridjev onome koga smatramo krivim i da ga optužimo.
Matvejević: Vjerujem da može, ako bi Srbija ušla u EU. Ako bi, dakle, ušla Srbija koja ima stanoviti zastoj iz poznatih razloga, stvorila bi se jedna pristojna politika prema BiH i moglo bi se ići korak naprijed. Moglo bi do toga doći ako bi ljudi bez problema mogli putovati iz jedne sredine u drugu, ako bi radila trgovina i kultura - to su uvjeti. A kada će se ti uvjeti ili uslovi ispuniti, to niko ne zna.
Za Radio Slobodna Evropa podseća kako je svojevremeno poslao otvoreno pismo Josipu Brozu Titu, kako je uoči rata pozvao Miloševića da da ostavku, a obratio se na sličan način i Tuđmanu. Priča i o tome kako je i zašto Krleža najpre primio, ali onda vrlo brzo ekskomunicirao Tuđmana, kao i tome kako gleda na duh južnoslovenstva i saradnje nakon razornih ratova na ovim prostorima. Kao čovek koji je osamnaest godina živeo u Evropi, reći će i da zna sve ono što u njoj ne valja, ali da je ipak siguran da je ulazak u EU najbolje rešenje za postjugoslovenske državice.
RSE: Upravo vam je objavljena knjiga „Istočni epistolar: inteligencija i disidencija“, u izdanju zagrebačkog izdavača VBZ. U njoj su se našla mnoga pisma. Sretali ste se tokom turbulentnih vremena i sa Gorbačovom, Danilom Kišom, Karlom Štajnerom. Šta je sve čitalac, između korica Istočnog epistolara, u mogućnosti da pročita?
Matvejević: Prije svega, to je jedna knjiga koja je na neki način započeta i ostavljena. Napisao sam Istočni epistolar uoči samog rata, 1992. Jedan mali izdavač je objavio jedno 300 primjeraka. Tu je dio pisama, kao što su moja otvorena pisma, u kojima sam tražio stanovite slobode - i za one sa kojima se ne slažem. Međutim, došao je rat i otišao sam 1992. Mislio sam da ću se vratiti brzo, da neće doći do ludila do kojeg je došlo. Rat se, međutim, nastavljao. Bio sam nekoliko puta u Sarajevu pod bombama, u Mostaru, u mom rodnom gradu, kada je rušen Stari most, u Beogradu gdje sam posjetio prijatelje, u Zagrebu. Takvu situaciju sam nazvao između azila i egzila. Nisam tražio azil jer se u Francuskoj morate odreći prethodnog državljanstva, što nisam htio; nije ni egzil jer me nitko drugi nije izgnao, nego sam sam izabrao tu poziciju, vrlo nekomotnu.
Nastavio sam pisati u Francuskoj. U Italiji sam objavio zbirku knjiga. Pomogao mi je moj „Mediteranski brevijar“, koji je preveden na 23 jezika. Predavao sam u Parizu, posebno sam imao sam lijepo mjesto u Rimu - i to su stvari koje su nastajale tokom tih mnogih godina. Ponešto sam od toga objavljivao u domovini. Bilo mi je važno da budem stalno prisutan u raznim njezinim dijelovima. U Beogradu sam objavio toliko tekstova, naravno u listovima koji imaju opozicioni stav. U Sarajevu sam također objavio dosta toga. Splitski Feral Tribune je bio list opozicije, gdje sam pisao mnogo tekstova koji se nalaze sada ovdje u knizi, a bilo je ponešto što je objavljeno i u Ljubljani. Proizvod svega toga je nastavak i potpuna restrukturalizacija mojih prvobitnih pisama, kojih je bilo malo, ovo što je objavljeno četiri puta je više nego što je bilo u prvobitnoj verziji.
Ono do čega, rekao bih, posebice držim jeste pokušaj da dam značenje riječi „rehabilitacija“. Rehabilitacija mora postojati. Ja sam se njom bavio, a bavio sam se ličnostima koje su zaslužile takvu rehabilitaciju. Drugovao sam, posebice, u tom poslu sa Karlom Štajnerom („Sedam hiljada dana u Sibiru“), s Danilom Kišom, koji me je pomagao u tom poslu svojim literarnim autoritetom, neospornim, s Brodskim sam se družio. Nastojao sam na neki način približiti rusku disidenciju sa disidencijom zemalja kao što su Poljska i Češka, tih, da tako kažem, katoličkih socijalističkih zemalja u to vrijeme.
RSE: Knjigu završavate otvorenim pismom Vladimiru Putinu. Kojim povodom i šta ste mu napisali?
Matvejević: Prije svega, znate, ja sam imao simpatiju prema Gorbačovu, ali nikada prema Putinu. Desilo se da sam u Italiji, na jednom međunarodnom skupu, upoznao novinarku koja se zvala Ana Stjepanovna Politkovskaja, čuvena Politkovskaja Ana koja je revolverskim hicima ubijena u liftu zgrade u kojoj je stanovala, u moskovskoj ulici Ljesnaja. Ja sam od Ane saznao mnoge stvari. Saopćila mi je kako je ubijen, recimo, Pavel Hljebnikov, o kojem nismo ništa znali, zatim, kako je stradala Galjina Starovojteva, Nadežda Čajkova - jedna serija osoba koje su stradale pod Putinovim režimom. Ona sama je napisala jednu knjigu o 'putinizmu' i objavila je u Engleskoj. I to je bio jedan od razloga da istupim i da tada javno kažem šta mislim o Putinu.
Kada je Putin došao u Rim, tog dana u listu Il Manifesto, lijevom dnevniku koji je mnogo čitan, posebice od inteligencije, izašao je moj portret Putina. Tako mi sada prijatelji kažu - Slušaj, nemoj slučajno da se odlučiš da ideš na neko putovanje u Rusiju, mogla bi ti neka cigla pasti na glavu. Eto, tako je nastao posljednji, zaključni, esej o Putinu.
RFE: Iznenadio vas je takav razvoj Rusije?
Matvejević: Nisam očekivao takav razvoj. Mislio sam da bi Rusija mogla ići nekim drugim putem, a ne ovim kojim je vodi Putin.
RSE: Kada su prostor bivše Jugoslavije preoteli i rasparčali nacionalisti, obreli ste se u Parizu, zatim u Rimu, bili ste između azila i egzila, kako sami kažete. Međutim, štošta dramatično je prethodilo tome. Vi ste septembra 1990. godine preko „Borbe“ uputili otvoreno pismo Slobodanu Miloševiću, predviđajući katastrofu u koju će njegova politika odvesti. Savetovali ste mu da ga još tada može spasiti ostavka, ali da će to sutra biti nedovoljno i da će mu tada preostati možda još jedino samoubistvo.
Matvejević: To sam savjetovao, ali ne samo njemu, nego i Tuđmanu. Napisao sam jedan esej koji sam objavio vani, a prvo sam ga izgovorio na radiju – „Ko nas vodi – samoubojice“. Otac Miloševićev se ubio, majka se ubila, u familiji ima još dva samoubojstva. Tuđmanov otac je ubio drugu svoju ženu, pa je onda ubio sebe. Mladićeva mlađa kći, vidjevši zločin svoga oca, mada joj je bilo samo 18 godina, također se ubila. Profesor Koljević, kog sam svojedobno volio, anglista, bili smo na neki način kolege, specijalista za Šekspira - ubio se. A Koljević je bio taj ko je bio pri vrhu miloševićevske ekipe u Bosni. Šta to znači, tolika samoubojstva? Nakon toga, neko je usred bijela dana ispisao "crveni konj", pa "jugoslavenska svinja“ i ispalio tri hica u moje poštansko sanduče. Tog časa srećom nisam bio u Zagrebu. To su bili neki moji činovi u tom razdoblju. Još jednu stvar želim reći, a to je da sam nastojao da održim sve svoje prijateljske i kolegijalne veze sa piscima svih nacionalnosti Jugoslavije.
RSE: Rekli ste, međutim, da ste nakon otvorenog pisma Miloševiću ostali bez većine prijatelja u Beograda jer su se oni poveli za vođom?
Matvejević: Jesam. Dovoljno je tada bilo reći Matvejević – dovoljno je da je iz Zagreba - i odmah je bio ustaša, kao što je ovdašnjim nacionalistima dovoljno da je iz Beograda i odmah je četnik.
Rušenje utvrda
RSE: Razmišljali ste mnogo, a i predavali ste, o disidenciji.
Matvejević: Opredijelio sam se, razmišljao sam o tome i predavao sam o tome šta je disidencija. Evo, recimo, jednog pasaža o tome iz posljednje knjige:
„Utvrde se rijetko ruše same od sebe. Ne propadaju samo zbog dotrajalosti. A slično je i sa režimima i ustanovama što ih tvore i optužuju. U prilikama koje su nametnute silom i povrgnute nadzoru otpori teško nalaze oslonac i izraz. Teško se snalazi disidencija.“
Interesantno je kako je došlo do pojma disidencije. Mi Slaveni imamo želju, pozitivnu želju, da dajemo neke svoje nazive. Rusi su dugo disidenciju, disidente, zvali „inakamišljašćije“ - drugačije misleći. To je bio prvotni ruski naziv za disidente. Mora čovjek gorko zapaziti da je ruska inteligencija, koja je dala veliku literaturu svijetu, zaslužila drugačiju sudbinu od disidenata.
Moj otac je, znate, porijeklom iz Odese. Emigrirao je kao mladić sa 21 godinom i došao u Beograd. U Beogradu je svirao i pratio na klaviru nijeme Čaplinove filmove. Završio je pravo u Beogradu. Prvo radno mjesto dobio je u Mostaru i tu je upoznao lijepu Mostarku, katolkinju, moju majku. Tako sam se ja rodio u tom miješanom braku. Miješanost, međutim, nikada nije djelovala na moj svjetonazor, ja sam svoje stavove birao ne zbog toga što mi je otac ovo, a majka ono - smatrao sam, naprosto, da inteligencija treba da djeluje, da reaguje. Ja sam, kao što znate, dugo bio profesor francuske književnosti, napisao sam dvije ili tri knjige direktno na francuskom i tako su se kulture nekako splele sa mojom sklonošću da mislim različito.
Ono što me je, među ostalim, moglo puno koštati je moje pismo Titu iz 1974. godine; napisano, doduše, s puno poštovanja jer ja mrzim ove današnje koji prostački i primitivo brišu Tita. Napisao sam mu tada - Povucite se sa svojih funkcija i ne dopustite ulizicama da nametnu doživotno predsjedništvo. Nitko ne zna šta čovjek može doživjeti pred kraj života što može pokvariti cijelo njegovo djelo. Našlo se nekakvih budala koji su me istjerali iz tadašnje partije, ali se našlo i prijatelja, pa nisam otišao u zatvor. Našao se i Dušan Dragosavac, koji je bio tada sekretar Centralnog komiteta SKJ i on mi je rekao da je Titova reakcija bila vrlo umjerena i da nije uopće ni pomišljao da bi dao neki nalog da se Matvejević zatvori. Ali, ja sam zadovoljan time što sam tada rekao jer je to tada bilo vrlo teško reći.
RSE: Vratili ste se u Hrvatsku. Kako vam zemlja sada izgleda, mesec dana pre ulaska u EU? Kako vas je primila?
Matvejević: Moram reći da izgleda strašno.
RSE: Šta time mislite da kažete?
Matvejević: Vratio sam se prije dvije i po godine. Već sam bio dva-tri puta u Beogradu, u Sarajevu, u mom rodnom gradu Mostaru, vidio svoje prijatelje, našao ovdje svoje kolege. Zagreb je, ne zaboravimo, imao jedan od najboljih časopisa lijeve orijentacije u svijetu, Praxis. Bio sam jedno vrijeme najmlađi pomoćnik i suradnik u redakciji Praxisa. Očekivao sam jednu drugačiju evoluciju. Posljednji izbori pokazuju i kako je nacionalizam jak, kako sami ne znaju šta bi sa sobom, kako su spremni na sve. To isto vrijedi i za Beograd - načini korupcije, zapošljavanja svojih, traženje da se iskažete koliko ste veliki Hrvat, Srbin ili musliman, što postoji, nažalost, sada u Bosni. A s druge strane vidite jedno siromaštvo; prema stranim pokazateljima. Zagreb oko 20 posto zarađuje više nego Beograd, Beograd 30 posto više nego Sarajevo, za Makedoniju nemam podataka, ali - sve se srozalo.
U tom smislu rečit mi je vic koji sam neki dan čuo. Pitaju jednoga Roma – Kada će nam biti bolje? A on odgovara – Pa šta vam je, bilo je. Bilo je bolje.
RSE: Gajili ste veoma blizak odnos sa Miroslavom Krležom. Kako bi se ovaj EX YU kulturni prostor proveo, kada bi Krleža bio u prilici da ga propusti kroz svoju kritičku prizmu?
Matvejević: Najprije ću vam reći kakav je bio Krležin odnos prema Franji Tuđmanu. To sam prvi put objavio u, čini mi se, desetom izdanju knjige „Razgovori s Krležom“, koje je nedavno izašlo. Budući da sam ja sa njim vodio razgovore i budući da je on autorizirao te razgovore, smatrao sam da i nakon njegove smrti imam pravo ovo da kažem.
Vidjeli smo, naravno, odmah da nacionalisti nikakvu referencu prema Krleži nemaju jer bi ta referenca mogla biti samo kritična prema njima. Kada je Tuđman svojedobno došao iz Beograda kao general, pomalo sa nekom intencijom sa vrha da se osnuje i podrži u Zagrebu Institut za historiju, za povijest radničkog pokreta, Krleža je bio oduševljen tom idejom. Mnogi su u tom radničkom pokretu propali, dopali zatvora stare Jugoslavije i gulaga u SSSR-u, stradali u ratu. Krleža se zbog toga osjećao dužnim prema tim ljudima i zato je podržao osnivanje Instituta za povijest radničkog pokreta. Do tad on nije poznavao Tuđmana, ali ga je tim povodom primio vrlo srdačno i onda par puta bio s njim na večeri.
Jedne večeri se Tuđman raspojasao i rekao da bi granica Hrvatske trebala ići, kako je to traženo u nekom trenutku prije rata, do Drine. Na to ga je Krleža sav zajapuren upitao - Pa, šta je vama, da li to znači da treba da zaratimo sa Srbima i Muslimanima iz BiH?! Zatim se digao, otišao i više nikada i ni pod koju cijenu nije htio ništa čuti o Franji Tuđmanu. U međuvremenu je došla Krležina bolest, a Franjo je otišao svojim putem. Ja ne znam šta bi Krleža pomislio da je vidio Gojka Šuška kako upućuje pozdrav „za dom spremni“, a Tuđman kaže da mu je to najbolji ministar; ili o povratku novcu koji se zove kuna, kako su ga zvali ustaše i tako dalje. To bi bile samo pretpostavke. Krleža je umro prije toga.
A što se jezika tiče, dao mi je jednu lijepu izjavu o jeziku koju sam tada objavio u „Politici“ i tamo je možete i naći. „Hrvatski i srpski su jedan jezik koji Hrvati zovu hrvatskim, a Srbi srpskim. To je jedan jezik koji nije jedinstven. Naravno da nije jedinstven, kao što nije jedinstven ni engleski koji se govori u Kanadi i Australiji - ali je to jedan jezik.“
Evropa je najmanje zlo
RSE: Šta bi, dakle, Krleža rekao danas o tvrdnjama srpskih nacionalista da latinica ne pripada srpskoj jezičkoj baštini ili pak protestima u Vukovaru protiv ćirilice - iako je Vukovar najbolnije mesto na mapi Hrvatske?
Matvejević: Zamislite, nedavno sam pročitao jednu stvar koja mi je promicala - da je pravoslavni patrijarh na neki način zaredio bana Jelačića. I da postoji jedan Jelačićev poklon na srebru - ćirilicom napisan. Svako piše po svojim pravilima. Manjina srpska piše na način koji najviše odgovara srpskoj tradiciji, odnosno ćirilici, ali ne treba zaboraviti sve one koji su pisali ćirilicom, a bili katolici, toliko rimokatoličkih svećenika je izmjenjivalo pisma na ćirilici. To su stvari koje se zaboravljaju.
Znate, riječ „Jugoslavija“ je nastala u Dubrovniku i javlja se u poslanici Matije Bana, jednog manje poznatog pjesnika, po kome je i dio Beograda, Banovo brdo, dobilo ime, iako mu Srbi ne pominju ime, ne kažu Matije Bana, već Banovo brdo. Taj Matija Ban iz Dubrovnika, dakle, piše pismo i spominje riječ „Jugoslavija“, a pismo šalje u Beograd Knjazu. Sad zamislite, kad bi neko respektirao sve te veze, kako bi sve drugačije bilo.
Ja sam to svojevremeno iskoristio. Predavao sam četrnaest godina u Rimu srpski i hrvatski. Na početku sam otišao kod ministra za kulturu i rekao da se u toj zemlji vodi rat, da je u tom ratu jezik postao jedna od poluga. Ja vas lijepo molim neka bude stalno jedan lektor, Srbin iz Beograda, a drugi Hrvat iz Zagreba. To mi je udovoljeno. Nakon nekoliko mjeseci se udeseterostručio broj studenata ovog našeg višeimenog jezika. Oni koji su se opredijelili za hrvatski jer su imali neku tetu iz Dalmacije, ili oni koji vezani za srpski jer su imali nekog ko je možda radio u Italiji, odjednom su prelazili iz jedne grupe u drugu, vidjevši šta je isto, a šta različito. Izgubili smo sedam katedri u Njemačkoj. U njima su se razdvojili i bosanski i crnogorski. Sad odjednom znamo pet jezika kada se rodimo, a izgubili smo sedam katedri u Njemačkoj. Sad zamislite kakav je to naš odnos prema vlastitom jeziku.
RSE: Jugoslovenstvo ili jugoslovenska ideja ili južnoslavenska, nezavisno od države Jugoslavije, koja se raspala, u bitnom smislu je vaša celoživotna preokupacija i inspiracija. Britanski publicista Tim Judah govori u poslednje vreme o buđenju jugo-sfere nakon razarajućih ratova devedesetih godina. Je li opstalo to južnoslovenstvo bar u nekakvom duhovnom i kulturnom smislu, posle raspada Jugoslavije i ako jeste, gde ga vi prepoznajete?
Matvejević: Većina se odriče čak i imena Jugoslavija, a kada ga spomenete oni kažu - jugonostalgičar. Političari neće reći bivša Jugoslavija, već će reći da se nešto dešava u regionu ili na zapadnom Balkanu. Zar je problem reći - u zemlji koja je prije bila Jugoslavija ili bivša Jugoslavija?
Nakon svega ovoga što se desilo, nakon tih velikih zločina koji su se desili, nakon Vukovara, nakon Srebrenice - nije više moguća jedna jedinstvena država. Smatram da je moguća suradnja, da su mogući i prisni međusobni odnosi, ekonomski i kulturni odnosi. Mene zanima, recimo, šta je zadnje objavio Filip David. Mnogi moji prijatelji iz Beograda traže moju zadnju knjigu jer nije izdata tamo. U Beogradu, u Ateljeu 212, Krležini Glembajevi su rasprodani mjesec dana unaprijed. Ovdje je bio srpski teatar da pokaže Nušićevu „Gospođu ministarku“. Pa, to je ovdje tako zdušno primljeno, mene su prijatelji uveli jer nisam mogao dobiti kartu. Mislim da se to može sačuvati. Nisam neko ko obožava Evropu, znam sve njezine mane, ali mislim da je za našu današnju situaciju, ona najmanje zlo.
RSE: Kako gledate na pitanje suočavanja sa sopstvenom odgovornosti za ratove devedesetih na ovim prostorima? Jesmo li bar počeli da se suočavamo, ili smo to bacili pod tepih?
Matvejević: Počeli smo, ali nismo nastavili.
RSE: Kako vidite te procese u Srbiji, kako u Hrvatskoj?
Matvejević: Kao, nešto ćemo napraviti, pa vidjet ćemo, pa dođe jedan ministar, koji bi nešto htio napraviti, pa onda sve to skupa stane. Znate, krivi su uvijek drugi. To je dio jedne političke nezrelosti. Dok sam bio u emigraciji, skovao sam riječ „demokratura“ - hibrid demokracije i diktature.
Ima mnogo ljudi koji bi željeli da se oslobodimo zla koje nosimo na sebi, a opet, ima mnogo onih koji pamte samo tuđe zlo, zlo koje im je učinjeno, a ne pamte zlo koje su sami učinili. Tu bi bilo moguće mnogo učiniti, kada bi mi imali čiste stvari i čiste račune. Mogle bi škole, sveučilišta i štampa učiniti mnogo dobrog, a umjesto toga imamo stalnu želju da podmetnemo nacionalni pridjev onome koga smatramo krivim i da ga optužimo.
RSE: Hrvatska za mesec dana ulazi u EU, Slovenija je već u njoj, druge zemlje EX YU će za desetak godina verovatno tamo dospeti. Hoće li kada se svi tamo nađu osnažiti taj duh jugoslovenstva?
Matvejević: Vjerujem da može, ako bi Srbija ušla u EU. Ako bi, dakle, ušla Srbija koja ima stanoviti zastoj iz poznatih razloga, stvorila bi se jedna pristojna politika prema BiH i moglo bi se ići korak naprijed. Moglo bi do toga doći ako bi ljudi bez problema mogli putovati iz jedne sredine u drugu, ako bi radila trgovina i kultura - to su uvjeti. A kada će se ti uvjeti ili uslovi ispuniti, to niko ne zna.
