Dostupni linkovi

logo-print

Ljudi koji mrze jako će reagirati na moj film


Dalibor Matanić

Dalibor Matanić

Film "Zvizdan" u režiji i po scenariju Dalibora Matanića prvi je hrvatski flm od osamostaljenja uvršten u program Kanskog festivala (od 13. do 24. svibnja), u sekciji "Izvjestan pogled". Radi se o ljubavnim pričama tri para mladih različite nacionalnosti u dalmatinskom zaleđu kroz tri decenije - od 1991. do 2011. godine.

Dalibor Matanić hrvatski je režiser srednje generacije, autor osam dugometražnih i brojnih kratkometražnih filmova. Svojim filmom "Fine mrtve djevojke" (2002) o društvenoj stigmatizaciji lezbijskog para pomakao je granice u hrvatskoj kinematografiji, a dva su mu kratkometražna filma već prikazana na festivalu u Kanu - 2003. kratkometražni igrani film "Suša" i 2009. višestruko nagrađivani kratkometražni igrani film "Tulum".

"Film je nježan i ljubavni, ali mislim da će izazvati velike reakcije kod ljudi koji mrze", poručuje Matanić u intervjuu za RSE.

RSE: Zašto ste snimili film koji se odvija u Dalmatinskoj zagori, zašto film na fonu rata, zašto taj osjećaj da se ovdje sljedećih sto tisuća godina ništa neće riješiti?


Matanić: Na žalost, sve to ide iz moje percepcije da se apsolutno ništa niti ne mijenja. Zato imamo tri "dekade" u filmu i u prvoj se ne bavimo konkretno ratom, nego početkom rata, nekim mogućim naslućivanjem mogućih sukoba koji su se kasnije dogodili.

U kasnijim "dekadama" bavimo se ranama koje nisu zacijeljene, nekim ožiljcima koji su duboko ukopani u likove. To sve o čemu govorimo dešava se 1991., 2001. i 2011., a u sve to inkorporirano je vrijeme i prije tih sukoba, dakle i iz vremena Prvog i Drugog svjetskog rata.

Na žalost, takva je situacija u tim krajevima unazad dugo vremena. Ja kažem da je to moj autorski nastup i slika svijeta gdje je svega toga previše, i ako se nastavi na taj način, i ako se ne izdignu ti malo plemenitiji ljudski porivi, ti će krajevi uvijek ostati nešto što se zove močvara - neko tupo, tiho grotlo nakupljenih ljudskih sudbina, nesreća i frustracija, gdje nedostaje snage da se izdigne u neki ljepši poriv kao što je, u našem filmu, ljubav.

RSE: Gdje je sniman film?


Matanić: Film je sniman u okolici Knina, u cijelom radijusu od 50-ak kilometara od Knina - od Peručkog jezera do nekih mjesta koja su jako zanimljiva. Recimo, Ervenik koji, ako danas uđete u njega, i dalje izgleda kao da ste u nekoj ratnoj situaciji, ratnim godinama, tako da ima dosta atraktivnih lokacija. I ono što je zanimljivo - na žalost po aktualnu situaciju, ali na sreću po naš film i njegovu aktualnost - jest da se još uvijek u zraku osjeća lagana međunacionalna netrpeljivost.

Taj suživot koji počiva na upropaštenoj ekonomiji, gdje ničega drugog nema, ostavlja ljudima prostora da ulaze u najmračnija razmišljanja i osjećaje, i tu se stvara ta mržnja i neko zlo koje, ja se kao optimist nadam, na kraju nitko niti ne želi, ali oni su na to jednostavno osuđeni.

RSE: Kako je sakupljena glumačka ekipa, među kojima je i veteranka Mira Banjac? Kako je sve to funkcioniralo na setu?


Matanić: Mira Banjac je apsolutno legenda, jer ona sa svojih 85 godina trči brže od kamere! Kamera se mora jako potruditi da je ulovi, kada se Mira zatrči po setu. Ja Miru znam već duže sa raznih festivala i ona je jedno toliko ugodno i veselo biće. Njoj se godine u stvari niti ne primijete, koliko je životna, tako da mi je bila čast da ona bude u filmu. Uz nju je, uz još iskusnih glumaca poput Nives Ivanković i Trpimira Jurkića - cijela jedna plejada mlađih ljudi. To me posebno veseli, jer su dali izvjesnu svježinu filmu. Neki nisu ni toliko poznati javnosti - Tihana Lazović, Goran Marković, Dado Ćosić, Stipe Radoja i niz drugih mlađih glumaca.

(Trailer filma "Zvizdan")


RSE: Je li u Vašem angažmanu oko ovog filma, od scenarija nadalje, i neki osobni motiv? Imate li Vi kakve veze sa Dalmatinskom zagorom?


Matanić: Pa, moja osobna situacija je da pola moje familije ima neku "NDH prošlost", a pola familije ima "kontra", a sve to u Lici - gdje ljudi jednostavno nisu htjeli biti nacisti, niti komunisti, nego jednostavno takav je bio slijed događaja i situacija i politike u tako malim, zabačenim krajevima - čini se da se politika, na žalost, ušuljala u ljudske živote bez da su oni to htjeli.

I cijeli okidač je u stvari išao od moje bake, koja je meni bila izvor ljubavi i svega, koja je uvijek govorila: "Samo da nije njihova!", što bi konkretno značilo - samo da nije srpske nacionalnosti! I otuda je film u stvari krenuo - kako biće koje meni daje toliko ljubavi može reći tako nešto, što se u stvari kosi sa njenim vlastitim temeljima?!

Ali, to nije prisutno samo u Lici, ili u Dalmatinskoj zagori ili Bukovici gdje smo mi snimali. To se seli i u gradove, to se seli na ulice, ta je mržnja jednostavno u kodu. Ne mora biti druga nacionalnost, može biti opredjeljenje, može biti susjedov automobil, može biti bilo što da izazove frustraciju, zavist i zlo koje se time akumulira.

RSE: Pred 12 godina snimili ste "Fine mrtve djevojke", film o društvenoj stigmatizaciji lezbijskog para. I ovaj film bavi se temom čija društvena percepcija može, metaforički rečeno, izazvati grčeve u želucu. Zašto ta tema?


Matanić: To je moj autorski stav prema svijetu, to je moje promišljanje ovih naših života, a uvijek kažem da su naši životi prekratki da bi ljudi mrzili. Puno je lakše i jednostavnije mrziti nego voljeti, to je sigurno kod nas. Ja mislim da je naš film nježan, ljubavni je, ima jednu jako suptilnu notu.

Ali, sa druge strane, mislim da bi mogao jako uzburkati javnost, upravo zato što priča o onom najuzvišenijem, za koje su valjda ljudi u svojim vlastitim nesrećama svjesni da više nisu za to najuzvišenije sposobni.

Mislim da će film izazvati jako velike reakcije upravo kod ljudi koji mrze. Ali, kažem, ja sam tu toliko čist sa ovim filmom. To je moj stav o ovom svijetu i srećom imam takve autore oko sebe - od producentice do direktora fotografije i ostalih - da su se svi vrlo brzo uklopili u tu humanu crtu za koju je najbitnije da je film ima, i zato imamo tako dobre reakcije iz cijelog svijeta.

RSE: Kada očekujete početak prikazivanja "Zvizdana" u Hrvatskoj?


Matanić: Prvo je u planu Festival u Puli, znači ovo ljeto, a onda ćemo vidjeti što se tiče distribucije. Moram reći da prije jedno 5-6 godina, kada smo počeli intenzivno raditi na ovom projektu, tema nije bila toliko aktualna kao što je danas. To je žalosno po nas ovdje, a sa druge strane je dobro zbog filma, da se publika što prije s njim suoči, a kako se radi o koprodukciji Hrvatske, Slovenije i Srbije, bit će i regionalno prikazivan što je više moguće.

RSE: Dakle, ako je Pulski filmski festival u drugoj polovici srpnja, u distrubuciju se kreće početkom jeseni?


Matanić: Tako je!

  • 16x9 Image

    Enis Zebić

    U novinarstvu od osnovne škole, profesionalno od uspostave političkog pluralizma. Nakon suradnje u nekoliko hrvatskih dnevnih novina, od 1. veljače 1994. je na RSE u Zagrebu.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG