Dostupni linkovi

logo-print

Jedan po jedan klub koji je nastao u okviru Univerzitetskog sportskog društva „Bosna“ ubrzano silazi sa velike scene. Nekadašnji evropski košarkaški šampioni grcaju u dugovima i tavore u nacionalnom prvenstvu, rukometaši koji su ostavili vidni trag u evropskim ligama trenutačno se takmiče sa juniorskim sastavom, a slično je i sa šahistima koji su bili višestruki evropski prvaci. Istovremeno, administracija društva nema čime platiti struju, grijanje i telefone, a zaposleni se jedva sjećaju kad su primili platu. O tome če nam govoriti Emir Kadric, predsjednik Upravnog odbora USD „Bosna“.


RSE: Iako predsjednik Upravnog odbora nije nadležan da neposredno rukovodi društvom, ipak moram pitati kako to da sve češće čitamo da zaposlenici u Bosni nemaju plate, ne uplaćuju im se obaveze prema državi, da su prostorije led ledeni, da ponekad nema telefona?

Emir Kadrić: To je naprosto istina i dešava se nešto što mi zaista kao sportski radnici nismo očekivali, da nebriga i nemar društvene zajednice, a naravno, krećući se kroz propise koji regulišu određene oblasti, dovodu i sportska društva u takvu situaciju. Mi sada u ovom trenutku nemamo ni jedan jedini izvor prihoda, obzirom da ako hoćemo da dobijemo sredstva, ne možemo kao društvo aplicirati na projekte sportske naravi. Dakle, nemamo pokrivenost društva kroz radnu zajednicu o kojoj ti govoriš, koja nema plate, smrzava se i radi u neuslovnim prostorijama. Mi se snalazimo na razne načine.

Nekad smo se snalazili putem nekakvih tombola, međutim to je prevaziđena stvar. Danas se snalazimo kroz određene programe, ali isključivo kroz neku prijateljsku kombinatoriku da kolega kolegi napravi neki projekat koji eventualno miriše na nešto što će moći u funkcioniranju jednog administrativnog centra.

Vrhunski sport je proizvod svih nas koji se bavimo sportom. Mi moramo prvo stvoriti bazu i masovno bavljenje sportom i to se treba najviše finansirati. Vrhunski sport, naročito profesionalni, ne bi trebao biti stvar budžeta.
Mi smo upravo iz tih razloga cjelokupnu javnost informisali da smo došli u jednu situaciju da ćemo na neki način društvo dovesti u pitanje i da jednostavno društvo osnovnu zadaću okupljanja jednobraznog vođenja knjigovodstva, jeftinijim načinom dolaska u poziciju da se koriste objekti, izdavačkom djelatnošću, promocijama, prezentacijama, ono što je suština jednog društva, tačno ga dovodimo u pitanje.

Posebno želim da naglasim da javnost zna da je prije nekih 15-ak godina je društvo sa jednom poreznom kontrolom, opterećeno sa ogromnim sredstvima, ne bih govorio o kom se iznosu radi, i da nikad dok je svijeta, društvo ne može ta sredstva skupiti. Mi smo uvjereni da je to bila jedna nepropisna, nepravilna i nepotrebna kontrola i da je samo sportsko društvo Bosna nastradalo. Mi jednostavno nismo u situaciji ni da koristimo svoj transakcijski račun. To nas tjera da moramo nešto manipulirati, praviti nekakve karafeke i najgora bi bila pozicija ako bi mi ugasili društvo i otvorili novo. Ali pitanje je ko je nasljednik i tako dalje.

RSE: Zapravo društvo je trenutno u nekoj fazi hibernacije? Sportsko društvo Bosna, napravljeno je na Univerzitetu. Sa jedne strane, njegovi klubovi su trebali valorizovati sportske potencijale studenata, a sa druge strane, očekivalo se da će neprestano oživljavati, poticati i usavršavati sportske aktivnosti na Univerzitetu. Pokazalo se sada da od toga nema ništa?

Emir Kadrić: Upravo tako. U ovom trenutku na fakultetima čak nemamo ni predmet tjelesni odgoj. Ni jedan fakultet ne daje nikakve olakotne okolnosti ili nešto slično da bi se ijedan sportista, koji je došao iz jedne sredine u univerzitetski centar, može baviti sportom, da bi eventualno nekad mogao prolongirati ispit jer ide na neko važno takmičenje, ili da može biti oslobođen određenog broja predavanja i tako dalje. To su veliki problemi. Naši studenti na žalost, nemaju organizovan tjelesni odgoj na fakultetima, da je ovo samo zbog zdravlja i tjelesnih aktivnosti. Sa druge strane ima tu i sportova koje treba naučiti.

Poznajem studenata koji ne znaju ni ući u sportsku dvoranu. To je problem, a kamo li da koristi određene sprave i određene pogodnosti. Ovaj odnos Univerziteta i Bosne se pod hitno mora uspostaviti, kroz ovo što ja govorim, kroz zakonsku pretpostavku da mi možemo imati na fakultetima tjelesni odgoj, da možemo napraviti lige koje su oduvijek bile i da tamo možemo dobijati pojedine sportiste.
Dugo radim ovdje i dugo se družim sa ovim ljudima. Poznajem studenata koji ne znaju ni ući u sportsku dvoranu. To je problem, a kamo li da koristi određene sprave i određene pogodnosti. Ovaj odnos Univerziteta i Bosne se pod hitno mora uspostaviti, kroz ovo što ja govorim, kroz zakonsku pretpostavku da mi možemo imati na fakultetima tjelesni odgoj, da možemo napraviti lige koje su oduvijek bile i da tamo možemo dobijati pojedine sportiste. Ne moraju oni biti vrhunski, mi možemo od njih praviti vrhunske, kada ih preuzmemo i vidimo da li imaju talenta.

Vi dobro znate, ko se sjeća, ova naša starija generacija, da su lige u košarci, malom nogometu, šahu i odbojci na Univerzitetu u Sarajevu prije rata bile posjećenije nego danas sve ove utakmice koje se igraju unutar državnih prvenstava. To su bile velike posjete i zainteresiranost. Odatle smo mi naravno dobili jednog Rajka Maravića i tako dalje.

RSE: Bosna je naše najveće sportsko društvo, a ipak tone sve dublje i dublje. Nije li to neka negativna poruka, zapravo spoznaja da ovoj vrsti organizovanja sporta nema spasa?

Emir Kadrić: Upravo tako. To je ružna poruka i svi se trebamo protiv toga boriti. Mi smo nedavno na jednom sastanku na tu temu razgovarali, ali mi ne vidimo nikakvu mogućnost jer nam ni jedan propis, ni jedan zakon to ne dozvoljava, osim što se molimo i želimo da što prije dođu na bitne pozicije ljudi koji su apsolutno zainteresirani. Zaista mislim da vrhunski sportisti trebaju da preuzmu uloge naših ministara sporta. Sport bi, zajedno sa pitanjem mladih, trebao da postane jedno bitno pitanje.

Ja bih, ako dozvolite, kulturu i sport razdvojio. To jesu naši dobri brendovi, ali su dijametralno različiti. Ne može biti u okviru jednog ministarstva nešto slično. Izuzetno cijenim kulturu i ne bih volio da me neko pogrešno shvati, ali odnos sredstava koja društvo izdvaja za jednu i drugu stvar je dijametralan. To ne daje one efekte koje bi trebale dati. Propisi koji definišu pitanje sporta trebaju omogućiti da se sredstva, kojima raspolažemo, pravilno dijele. Kada ih saberemo na nivou cijele države, nisu mala, ali se nepravilno dijele, bez ikakvih kriterija i pravila. Počesto se dijele onako drugarski. To mene lično vrijeđa i posebno me nervira.

Ja sam jedan od učesnika formiranja Olimpijskog komiteta, zainteresiran da se sport što je moguće prije ujedini na nivou države jer sport treba sve barijere da razvali. Siguran sam da svaki sportista, bio on u Banja Luci, Prijedoru, Bihaću, Sarajevu, ima isti cilj, a to je da postigne što bolji rezultat, prezentira svoju zemlju i svoj klub, ili porodicu. I to je taj problem koji kroz tu negativnu poruku može da rezultira apsolutnom nezainteresiranošću mladih ljudi za sport.

RSE: Meni se isto tko čini da Zakon o sportu neadekvatno tretira upravo ovu vrstu sportskog organizovanja. Da je više okrenut vrhunskom sportu i profesionalizmu, a manje ovom što je sportska baza?

Emir Kadrić: Upravo tako. Vrhunski sport je proizvod svih nas koji se bavimo sportom. Mi moramo prvo stvoriti bazu i masovno bavljenje sportom i to se treba najviše finansirati. Vrhunski sport, naročito profesionalni, ne bi trebao biti stvar budžeta. Mi možemo kroz budžet intervenirati da se dobije korištenje po povlašćenim okolnostima sportskih objekata, ali da se finansira rad i aktivnost sporta, koji se zove profesionalni, to ne dolazi u obzir. Zato sam ja zainteresiran da se onaj bazni, masovni sport, nađe u budžetu.

Čak neki zakoni imaju prefix okvirni. Kad prevedete tu riječ, ništa ne znači. Imate zakone na kantonalnim nivoima, pa onda imate federalni, pa državni zakon, pa neki okvirni, koji su dijametralno različiti i različito tretiraju pojedine stvari. Sada, kad se spustim na svoj kanton Sarajevo, meni je teško, jer sam ja kao potpredsjednik sportskog saveza kantona sa kolegama i sa profesorom Delibašićem kriterije. Tačno se znalo kad koji vrhunski sportista treba nešto da dobije. Ali istovremeno se i znalo kad koji klub, koji okuplja 10, 50 ili više mladih ljudi, koji se žele baviti sportom, nešto dobija. Bila je pozicija invalidskog sporta, pozicija univerzitetskog sporta. Čudi me da to još uvijek stoji po nekim ladicama. Zašto se to ne stavi na dnevni red? U nedostatku propisa, koji ne može sve regulisati, kroz ove kriterije se može potpuno omogućiti da se sredstva, za koja ja i dalje tvrdim da postoje, ali na različitim nivoima i različito ih ljudi tretiraju, raspodjele i sve bi bilo drugačije.

RSE: Nadam da će neko odozgo slušati ovaj razgovor i da će se sjetiti da postoje neka druga vremena, neka rješenja koja su bila bolja i efikasnija, i za djelatnost, i za ljude koji u njima uživaju i koji ih provode.

Emir Kadrić: Kao i ti, i ja se tome nadam. U konačnici, moram da budem iskren. Prisustvovao sam na dosta sastanaka i premijer Sarajevskog kantona mi je obećao da će što je prije moguće sportsko društvo Bosna staviti na dnevni red i da će malo o tome razgovarati, da će Bosna morati, a to je na neki način tradicija i istorija, naći svoje mjesto koje zaslužuje. Kada analiziramo, na Balkanu nema ništa što je organizovanije u ovom smislu od sportskog društva Bosna.
  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG