Dostupni linkovi

logo-print

Manje je političkih viceva, a humor je okrutniji


Predrag Lucić i Boris Dežulović recitiraju satiričnu poeziju "Melodije Bljeska i Oluje", 2009.

Predrag Lucić i Boris Dežulović recitiraju satiričnu poeziju "Melodije Bljeska i Oluje", 2009.

Hrvati se nisu spremni smijati na vlastiti račun. Smijeha je općenito manje nego u prijašnjim vremenima. Manje je i političkih viceva, a sam humor postao je crnji i okrutniji, osobito među mladom generacijom – ističu ugledni hrvatski komičari, karikaturisti i teatrolozi.

Humor se u Hrvatskoj jako izmijenio i današnje se mlade generacije „oporije“ smiju, nego one iz 70-tih i 80-tih, ističe ugledna hrvatska teatrologinja i predavačica na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, Nataša Govedić.

„Kad se radi o mojim studentima, bez obzira koji su smjer, njihov smisao za humor je puno okrutniji, nego što je smisao za humor filmova 80-tih godina. Možda imaju i neku dozu vulgarnosti, pisanu, ali recimo da je prožeta toplinom. Ova vrsta humora je suha, ledena i jako gorka“, kaže Nataša Govedić.

Potvrđuju to, na svoj način, i studenti zagrebačkog Filozofskog fakulteta koje samo anketirali:

„Nema drugog razlog za smijeh, osim crnog smijeha.“

„Smijeh je jako sarkastičan.“

„Općenito stanje je tužno, više nego smiješno.“

„Vlada crni humor jer ako ne možemo ništa učiniti u vezi ove situacije, i političke i financijske krize, možemo se makar na taj način nositi sa tim.“


Kazališna kritičarka Govedić dodaje kako je upravo ovih dana čitala dramu, vrlo mladog autora, Ivana Turkovića, u kojoj se taj 24-godišnji student dramske akademije bavi kanibalizmom.

„Jako je duhovita i teška drama. Zanimljivo je da je njezin glavni lik Anđelina Đoli, zbog zvijezde koja je predstavljena kao novo hrvatsko božanstvo, kojoj se svi idu pokloniti, svi ti kanibali. Ona ih na kraju pojede jer je i ona kanibalistička boginja. Cijela ta struktura žutila i ogromnog nasilja je prepoznata u suvremenim tekstovima i ismijana je. Duboko je ismijana. Mislim da su jako svjesni studenti ove generacije do koje mjere je rat jedan proces okrutnosti i nasilja, koji nije završen i koji možemo preživjeti možda jedino ako prihvatimo težinu te brutalnosti“, kaže Nataša Govedić.

"Humor danas je drugačiji od opuštenog socijalističkog humora, gdje su svi sjedili i pili kavu, psovali si mater, ali zapravo dijelili taj prostor", kaže Nataša Govedić.


Među anketiranim Zagrepčanima nitko nam se nije mogao sjetiti nekog novijeg političkog vica, kao da je zamro, a sve je manje i političkih karikatura, priznaje karikaturist Srećko Puntarić:

„Mi smo bili vrlo željni slobode i demokracije i nečega što nam je falilo 40 godina. Satira se upravo bavi slobodom na razne načine, pa tako i karikatura. Satira je briga kao preživjeti i kako spojiti kraj s krajem. Ljudi zaboravljaju kako se smijati.“

Tabui i cenzura su nestali, ali raspala se i zajednica, koja je uvijek jako povezana sa smijehom, pojašnjava doktorica teatrologije Nataša Govedić. Kaže da je današnji humor u Hrvatskoj nesmiljen, rovovski, galgen humor, kao posljednji ostatak nekog dostojanstva:

„Ali potpuno je drugačiji od opuštenog socijalističkog humora, gdje su svi sjedili i pili kavu jedni s drugima, psovali si mater, ali zapravo dijelili taj prostor. Mi se možemo smijati samo kada smo jako blizu. Ako više nismo bliski i ako smo jako otuđeni onda on zamire i postaje strašno gorak, za razliku od te, možda čak tmurne zajednice ili prisilne zajednice, jugoslavnenske zajednice. Sada više nema svih tih ljudi u potkošuljama, sa prevelikim trbusima, sa cigaretom koja visi, koja sjedi zajedno u nekim kuhinjama. Sada ti ljudi, ili rade 18 sati na dan, ili su u totalnoj depresiji. Nemaju se čemu smijati.“

Kultura političkog vica odumire

Splitski novinarsko-spisateljski dvojac, Predrag Lucić i Boris Dežulović, bivši Feralovci, i dalje su najjači u političkom humoru u Hrvatskoj. U njihovom nastupu u Puli, žestoko su ismijali istarsko političko vodstvo, a svoje humorne bravure jednakom žestinom izvode po cijeloj Hrvatskoj i svim državama bivše Jugoslavije:

(VIDEO: Lucić i Dežulović recitiraju satiričnu poeziju "Melodije Bljeska i Oluje" u Beogradu 2009., RSE Video/Iva Martinović)



Dežulović se slaže da klasični politički vicevi i karikatura odumiru.

„Kultura političkog vica u tom smislu odumire jer ta vrsta humora ljudima ne treba. Mi živimo u prividno slobodnom društvu, u kome, ni satira, ni politički vic ne treba ljudima da bi ispustili ventil. Svako danas može doći u kolodvorsku kafanu ili na ulicu i psovati majku i predsjedniku ili premijeru. Neće zbog toga najebati. Politički vic, u tom smislu, nama ne treba. Nama trebaju drugi izrazi slobode. Mi živimo u iluziji slobode u kojoj nam ne treba politički vic. Nama bi trebali korporativno ekonomski vicevi, a taj žanr još nije izmišljen“, kaže Dežulović.

Studenti s kojima smo razgovarali kažu da se uglavnom smiju nekim dobrim internim forama ili humoru na Internetu:

„Na Internetu, postoje neki muški i ženski likovi koji pokazuju sve žive situacije.“

„Meni je smiješan humor koji se prikazuje u doktoru Hausu, taj sarkastični.“

„Smiješan mi je Saša Babron Koen, koji je poznati svjetski komičar.“

„To je jako individualno. Nekim mojim prijateljima još uvijek su smiješne fore tipa glup i gluplji ili američka pita. Meni to nije smiješno. Više volim Crnu Guju ili Doktora Hausa, te neke inteligentnije stvari, tamo gdje podloga na intelektualnom nivou, gdje to nije samo neki geg.“


Na pitanje zanimaju li ih politički vicevi odgovaraju:

„Mene iskreno ne zanima politika. Najviše se volim smijati svojim kolegama i sa svojim kolegama.“

„Stranac sam ovdje, ali najčešće čujem viceve o Muji i Hasi.“


Neuništivi Mujo i Haso, kaže Boris Dežulović, kojima se smiju i mlade generacije u Hrvatskoj, doista su fenomen i ne govore samo o humoru, nego i o duhu bosanskog naroda.

„U tom smislu su Bosanci naprosto veća kultura od Hrvata ili Srba. Mi nemamo takvih viceva. Mi se smijemo na tuđi račun, a Bosanci na svoj“, zaključuje Dežulović.
  • 16x9 Image

    Ankica Barbir-Mladinović

    Dugogodišnja višestruko nagrađivana novinarka i urednica na Zagrebačkoj televiziji koja od 1994., nakon što je postala nepodobna na Hrvatskoj televiziji, izvještava za RSE o ratom pogođenim ljudskim sudbinama i drugim  postratnim i tranzicijskim temama.

XS
SM
MD
LG