Docent doktor Maja Bogojević, biće članica žirija međunarodne kritike FIPRESCI, na predstojećem LXVI Kanskom festivalu, koji će biti održan od 15. do 26. maja. Bogojević je predsjednica crnogorskog ogranka svjetskog Udruženja filmskih kritičara FIPRESCI, članica Fedore. Direktorica je i osnivačica međunarodnog Montenegro filmskog festivala Mediterana – „MOFFEM“, osnivačica i urednica prvog crnogorskog filmskog časopisa „Camera Lucida“, a u pripremi je njena knjiga o jugoslovenskom filmu. Dobitnica je nagrade britanskog Instituta lingvistike za najboljeg prevodioca 2000. godine u Londonu.
Bogojević: Mislim da nisam prva osoba iz regiona, da su bile neke kolege, koji su članovi FIPRESCI-ja iz Srbije i Makedonije, ali iz Crne Gore jesam. Nisam očekivala da će poziv doći tako brzo jer to jeste velika čast i privilegija. Nije me poziv toliko iznenadio jer sam se prijavila sama. Mislim da je za to došao trenutak pošto smatram da je nezahvalno i neodgovorno prijaviti se ranije, ako ne osjećate da imate šansu da budete član takvog žirija u Kanu. Mislim da su se stvorili neki uslovi. Svi članovi FIPRESCI se iz svih zemalja prijavljuju sami za razne festivale.
Bogojević: FIPRESCI je nepoznata organizacija kod nas. Osnovala sam je u Crnoj Gori i postala predsednica tog nacionalnog ogranka. To je organizacija koja postoji skoro koliko i filmska umjetnost, od 1925. godine. To je ogromna, svjetska organizacija filmskih kritičara sa sjedištem u Minhenu. Njen predsjednik je Njemac, koji će biti predsjedavajući kanskog žirija. Svi članovi moraju biti filmski kritičari. Moraju kontinuinirano da pišu eseje ili filmske kritike i prate zbivanja u filmskoj industriji. Engleski se podrazumijeva jer svi pišemo uglavnom na engleskom. Naši tekstovi se objavljuju na FIPRESCI.org. Sav naš rad u žiriju, bilo gdje, na bilo kojem festivalu, kao i pisanje tekstova, su na volonterskoj osnovi. To je neka vrsta doprinosa promociji filmske kulture.
Bogojević: To j jedno od najtežih pitanja koje nam se postavlja. Kriteriji su isti, kao i na svakom drugom festivalu. To što je Kan najprestižniji filmska manifestacija na svijetu, neće promijeniti naše kriterije. Do sada sam bila u žiriju na 15-tak međunarodnih filmskih festivala i kriterij žirija kritike je uglavnom svugdje isti. Žiri kritike ima svrhu da otkrije nove filmske talente, tako da, ne na svim festivalima, zavisi od festivalske politike, koji će nam takmičarski segment biti prioritet. Uglavnom je naš cilj da otkrijemo nove filmske talente, ako gledamo prvi ili drugi film filmskog autora. Umjetničko djelo jeste pitanje subjektivnog doživljaja, tako da je teško racionalizovati i artikulisati one kriterije koji jesu jednoznačni. Morate prepoznati neku novu inovativnost filmskog jezika, nešto svježe, originalno, nešto što je drugačije i što može doprinijeti filmskoj istoriji i teoriji, ne samo u formalnim elementima, ali i estetikom. Sadržaj je najmanje bitan. O čemu je film, o tome se najmanje raspravlja. Raspravlja se o tome kako je nešto ispričano i kako je film prenesen.
Bogojević: Kan jeste hirearhijska organizacija, sa raznim tipovima akreditacija za različite novinare, tako, da ako niste iz neke velike medijske kuće, zapostavljeni ste. Ne možete baš ući na sva dešavanja i ne možete da dobijete akreditaciju. Ipak se radi o najčuvenijoj svjetskoj manifestaciji. Oscar je nešto drugo. Velika je konkurencija. Dobijala sam neku vrstu akreditacije, a onda sam snalazila se zahvaljujući ličnim poznanstvima. Tada sam živjela u Londonu. Imala sam dosta prijatelja filmskih radnicima i autorima, koji su imali bolje akreditacije, pa su me oni pozivali. U tim godinama mislim da je sve moguće pratiti, i filmove od osam u jutro, kada počinju projekcije za novinare, do svih žurki i press konferencija i zbivanja. U Kanu se ne spava.
Bogojević: FIPRESCI je međunarodna organizacija, koja ima svoje nacionalne ogranke, kojem, čak i u regionu, finansijski pomaže Ministarstvo kulture ili druge kulturne institucije. Pomažu da se FIPRESCI održava, baš zbog tog volonterskog aspekta kojim mi doprinosimo filmskoj kulturi i filmu, kao umjetnosti. Ne znam zašto je to tako, ali mi se čini da u Crnoj Gori film i filmska umjetnost zaista nije prioritet. Onda se mi, koji smo u filmskom svijetu - predavači filma, režiseri, autori, scenaristi, glumci - pitamo se zašto se filmu ne poklanja tolika pažnja i zašto stalno govorimo da nema dovoljno filmskih djela u Crnoj Gori. Film jeste najskuplja umjetnost i potrebna je neka vrsta podrške, ali i ne mora biti najskuplja uvijek. Prijavila sam se kao nezavisna članica FIPRESCI-ja bez ikakve podrške bilo kakve institucije jer me nije ni jedna institucija predložila, već ja samu sebe. To što sam rekla jeste neka vrsta kritike. Ako osjećate da vas država ne podržava u dovoljnoj mjeri, morate se okrenuti samom sebi. Nije ovo žalopojka. Kritika jeste, ali nije žalopojka, jer na jedna način jeste oslobađajuće da ste samostalni i da ne dugujete nikome ništa.
RSE: Koliko Vas je izbor za člana međunarodne kritike na predstojećem festivalu u Kanu iznenadio, tim prije što ste prva osoba iz regiona kojoj je uspjelo da uđe u žiri kritike Kanskog festivala?
Bogojević: Mislim da nisam prva osoba iz regiona, da su bile neke kolege, koji su članovi FIPRESCI-ja iz Srbije i Makedonije, ali iz Crne Gore jesam. Nisam očekivala da će poziv doći tako brzo jer to jeste velika čast i privilegija. Nije me poziv toliko iznenadio jer sam se prijavila sama. Mislim da je za to došao trenutak pošto smatram da je nezahvalno i neodgovorno prijaviti se ranije, ako ne osjećate da imate šansu da budete član takvog žirija u Kanu. Mislim da su se stvorili neki uslovi. Svi članovi FIPRESCI se iz svih zemalja prijavljuju sami za razne festivale.
RSE: Žiri broji devet članova. Ko su te osobe i iz kojeg miljea ih obično izaberu?
Bogojević: FIPRESCI je nepoznata organizacija kod nas. Osnovala sam je u Crnoj Gori i postala predsednica tog nacionalnog ogranka. To je organizacija koja postoji skoro koliko i filmska umjetnost, od 1925. godine. To je ogromna, svjetska organizacija filmskih kritičara sa sjedištem u Minhenu. Njen predsjednik je Njemac, koji će biti predsjedavajući kanskog žirija. Svi članovi moraju biti filmski kritičari. Moraju kontinuinirano da pišu eseje ili filmske kritike i prate zbivanja u filmskoj industriji. Engleski se podrazumijeva jer svi pišemo uglavnom na engleskom. Naši tekstovi se objavljuju na FIPRESCI.org. Sav naš rad u žiriju, bilo gdje, na bilo kojem festivalu, kao i pisanje tekstova, su na volonterskoj osnovi. To je neka vrsta doprinosa promociji filmske kulture.
RSE: Kada budete donosili sudove i odluke o filmovima koji budu u program kanskog festivala, koji će kriterijumi biti odlučujući? Kako žiri uopšte ocjenjuje filmove?
Bogojević: To j jedno od najtežih pitanja koje nam se postavlja. Kriteriji su isti, kao i na svakom drugom festivalu. To što je Kan najprestižniji filmska manifestacija na svijetu, neće promijeniti naše kriterije. Do sada sam bila u žiriju na 15-tak međunarodnih filmskih festivala i kriterij žirija kritike je uglavnom svugdje isti. Žiri kritike ima svrhu da otkrije nove filmske talente, tako da, ne na svim festivalima, zavisi od festivalske politike, koji će nam takmičarski segment biti prioritet. Uglavnom je naš cilj da otkrijemo nove filmske talente, ako gledamo prvi ili drugi film filmskog autora. Umjetničko djelo jeste pitanje subjektivnog doživljaja, tako da je teško racionalizovati i artikulisati one kriterije koji jesu jednoznačni. Morate prepoznati neku novu inovativnost filmskog jezika, nešto svježe, originalno, nešto što je drugačije i što može doprinijeti filmskoj istoriji i teoriji, ne samo u formalnim elementima, ali i estetikom. Sadržaj je najmanje bitan. O čemu je film, o tome se najmanje raspravlja. Raspravlja se o tome kako je nešto ispričano i kako je film prenesen.
RSE: Vi ste teoretičarka filma i filmska kritičarka i dugo pratite kanski festival. Tamo ste bili već dva puta kao novinarka. Kakva su vaša iskustva u praćenju te, moguće nakon Oscara, najveće filmske smotre u svijetu?
Bogojević: Kan jeste hirearhijska organizacija, sa raznim tipovima akreditacija za različite novinare, tako, da ako niste iz neke velike medijske kuće, zapostavljeni ste. Ne možete baš ući na sva dešavanja i ne možete da dobijete akreditaciju. Ipak se radi o najčuvenijoj svjetskoj manifestaciji. Oscar je nešto drugo. Velika je konkurencija. Dobijala sam neku vrstu akreditacije, a onda sam snalazila se zahvaljujući ličnim poznanstvima. Tada sam živjela u Londonu. Imala sam dosta prijatelja filmskih radnicima i autorima, koji su imali bolje akreditacije, pa su me oni pozivali. U tim godinama mislim da je sve moguće pratiti, i filmove od osam u jutro, kada počinju projekcije za novinare, do svih žurki i press konferencija i zbivanja. U Kanu se ne spava.
RSE: Vi ćete u devetočlanom međunarodnom žiriju, kako ste u jednom intervjuu nedavno kazali, predstavljati sebe, a ne državu. Da li ste tim riječima na neki način uputili prijekor institucijama koje često nemaju sluha za kulturu, pogotovo film, koji je na ovim prostorima skoro pa zamro?
Bogojević: FIPRESCI je međunarodna organizacija, koja ima svoje nacionalne ogranke, kojem, čak i u regionu, finansijski pomaže Ministarstvo kulture ili druge kulturne institucije. Pomažu da se FIPRESCI održava, baš zbog tog volonterskog aspekta kojim mi doprinosimo filmskoj kulturi i filmu, kao umjetnosti. Ne znam zašto je to tako, ali mi se čini da u Crnoj Gori film i filmska umjetnost zaista nije prioritet. Onda se mi, koji smo u filmskom svijetu - predavači filma, režiseri, autori, scenaristi, glumci - pitamo se zašto se filmu ne poklanja tolika pažnja i zašto stalno govorimo da nema dovoljno filmskih djela u Crnoj Gori. Film jeste najskuplja umjetnost i potrebna je neka vrsta podrške, ali i ne mora biti najskuplja uvijek. Prijavila sam se kao nezavisna članica FIPRESCI-ja bez ikakve podrške bilo kakve institucije jer me nije ni jedna institucija predložila, već ja samu sebe. To što sam rekla jeste neka vrsta kritike. Ako osjećate da vas država ne podržava u dovoljnoj mjeri, morate se okrenuti samom sebi. Nije ovo žalopojka. Kritika jeste, ali nije žalopojka, jer na jedna način jeste oslobađajuće da ste samostalni i da ne dugujete nikome ništa.
