Dostupni linkovi

logo-print

Lustig za RSE: Ako se zaborave zločini, ponovit će se


Branko Lustig, Zagreb, siječanj 2015.

Branko Lustig, Zagreb, siječanj 2015.

Oskarovac i nekadašnji logoraš nacističkih logora smrti Branko Lustig zajedno je sa hrvatskim predsjednikom Ivom Josipovićem na obilježavanju 70 godina od oslobođenja logora Auschwitz. Producent „Schindlerove liste“ ne miruje ni u mirovini i svake godine u nizu hrvatskih gradova organizira manifestacije Festivala židovskog filma – festivala tolerancije.

Osijek, pa nakon uspostave NDH bijeg u Čakovec, koji je tada bio pod Mađarskom i prvo vrijeme imao razmjerno blage židovske zakone, pa transport za Auschwitz, pa premještaj u Bergen-Belsen, tako je izgledala odiseja židovskog dječaka iz Osijeka Branka Lustiga u Drugom svjetskom ratu, koji je prvo u Auschwitzu, a potom u Bergen-Belsenu preživio 3 godine pakla.

„Ja sam se našao u jednom od najstrašnijih logora u Njemačkoj! Neki kažu da je bio čak i gori od Buchenwalda, jer Bergen-Belsen je bio u ravnici, u barakama koje su se raspadale, i jer je imao tifus. Ali tifus u ogromnim količinama! To je sve bilo tako izgladnjelo, tako slabo, tako puno tifusa, toliko vaši… Ja se od logora sjećam vaši, ja se sjećam kako sam imao pune ruke kada sam ih skidao sa sebe i bacao dolje i gazio… I to je pucketalo fantastično“, priča.

Bergen-Belsen nije imao krematorije, pa se tijela umrlih i ubijenih masovno spaljivalo u jamama.

„Kazane za hranu su metnuli kod tih jama koje su bile napravljene kao u Treblinki po sistemu roštilja iznad visokih jama, i tu je bolje gorjelo. Ja se sjećam, moralo se donijeti tijelo, i onda si dobio supu. Međutim, ja sam izgubio glavu negdje putem, jer glava je bila na onu stranu, a ja sam tijelo vukao za noge. I kada sam došao do jame, ovaj je pregledao i rekao: - A đe je glava? I nisu mi dali da jedem. Nakon svega toga! Znam da sam plakao i da nisam dobio juhu“, sjeća se Lustig.

Branko Lustig u razgovoru sa Enisom Zebićem, Zagreb, siječanj 2015.

Branko Lustig u razgovoru sa Enisom Zebićem, Zagreb, siječanj 2015.

Izgladnio, promrzao i bolestan od tifusa, tada 13-godišnji Lustig jednog logorskog jutra u travnju 1945 čuje čudnu glazbu i prva pomisao je da je umro i da je to neka rajska glazba. Međutim, to su škotski gajdaši na čelu britanske postrojbe koja je oslobodila logor.

Lustigu pomaže oslobođeni jugoslavenski zarobljenik, nahrani ga i – nakon što je saslušao njegovu priču - kaže kako mu je majka, koja je zajedno s njim odvedena u logor, i za koju je mislio da je u međuvremenu ubijena, ipak živa. Lustig je pronalazi uz pomoć zapovjednika židovskog dobrovoljačkog bataljuna koji se borio u sklopu engleske armije, majka i on odlaze u bolnicu u Njemačkoj i tamo britanski feldmaršal Montgomery sluša njihovu priču, rasplače se i kaže:

„Happy-end of a story of a little Jew from the concentration camp!“ (Sretan kraj priče malog Židova iz konclogora!

Lustig iza rata završava školu i bavi se filmom u Zagrebu. Sedamdesetih odlazi u Hollywood, tamo se upoznaje sa Stevenom Spielbergom i dolazi u priliku iskoristiti svoja sjećanja na logore u produkciji „Schindlerove liste“, za što je zaradio Oscara. Kasnije dolazi još jedan Oscar, dva Globusa, dva Emmyja… Lustig je donedavno živio na relaciji Los Angeles – Zagreb, a sada je većinu vremena u Zagrebu i umirovljeničke dane provodi organizirajući Festival židovskog filma – festival tolerancije.

„Dok ima dobrih ljudi, ljudi koji dobro misle – bit će! I to mi daje snage. I to mi daje snage da jedna čekam april, da jedva čekam dan kada ću sjediti tamo pred kinom, piti kavu i čekati da ljudi ulaze unutra. Ja sam sve te filmove vidio, ja sam ih donekle i izabrao, ali ja opet idem i opet ih gledam sve skroz. Dok ljudi budu pravili takve filmove u svijetu – sjećat će se! I dok budu pravili takve filmove, mi ćemo praviti festivale!“, konstatira Lustig.

„Radimo to da se ne zaboravi, jer ako se zaboravi – ponovit će se“, kaže Lustig, kojem je dio obitelji, među kojima i djed, stradao i u Jasenovcu.

Zločine se zaboravlja, a govor mržnje je i dalje snažan, i to ne samo radikalno desni poput slučaja nogometaša Josipa Šimunića, koji je pred nešto više od godinu dana nakon utakmice u Zagrebu poveo navijače u skandiranje „Za dom – spremni!“

„Jer mora se sjetiti toga da je moj deda umro u Lančari (dijelu jasenovačkog logora), i da su ga ubili ljudi koji su pozdravljali 'Za dom!' I ako se s te strane gleda, neće zbog toga opet biti pokolj Židova. Ali i zbog ovog crvenog natpisa 'Smrt kapitalizmu!' ispod ploče u Praškoj ulici gdje je bila sinagoga – to je isto jedna sitnica! Kada se puno takvih sitnica metne zajedno, onda može opet doći do toga da jednog dana nekog Židova prebiju u haustoru njegove kuće u centru grada i ubiju. Znači, to se može ponoviti, i to će se ponoviti! Jer, opet govorim onu grčku rečenicu – 'Ako se zločini zaborave, oni će opet doći.' A mi polako zaboravljamo. I sve ovo što mi radimo, naš festival, naše udruženje, i što idemo i govorimo djeci, i što svakome pokušavamo reći – da se sjete tih zločina i da se oni ne ponove!“, kaže Lustig.

Dugo godina nakon Drugog svjetskog rata sjećanja žrtava Holokausta bila su rijetkost, i tek se unazad 20 – 30 godina pojavljuju u nešto većem broju.Lustig to objašnjava time da ljudi u nekim godinama misle da su još mladi, pa da ima vremena, a sa sedamdeset ili osamdeset shvate da im već „rastu krila za raj“, i da će svoju priču – ako je ne ispričaju – ponijeti sa sobom u grob.

Pitali smo ga i o tome - što misli o Putinovom svojatanju antifašizma kada proziva ukrajinske vlasti?

„Ukrajinski kvislinzi čuvali su nacističke logore, međutim mnogi drugi Ukrajinci borili su se protiv fašizma u sovjetskoj Crvenoj armiji. Tada nije bilo ni ruske, ni kazahstanske, ni ukrajinske armije koja se borila protiv fašizma, već je to bila Crvena armija koja se borila protiv fašizma. Crvena armija nije bila ni ruska, ni ukrajinska ni mongolska, i to Putin treba znati“, poručuje Lustig.

  • 16x9 Image

    Enis Zebić

    U novinarstvu od osnovne škole, profesionalno od uspostave političkog pluralizma. Nakon suradnje u nekoliko hrvatskih dnevnih novina, od 1. veljače 1994. je na RSE u Zagrebu.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG