Dostupni linkovi

logo-print

Lovrenović: Nestali su poseban oblik ljudske tragedije


Ivan Lovrenović

Ivan Lovrenović

Bosankohercegovački pisac, esejista i publicist Ivan Lovrenović dobitnik je prestižne književne nagrade „Meša Selimović“ koja se, u okviru tuzlanskih susreta Cum grano salis, dodjeljuje za najbolji roman objavljen prošle godine u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji. U užem izboru bili su romani Svetislava Basare, Miljenka Jergovića, Mirka Kovača i Damira Šabotića.

RSE: Kad autor u zreloj dobi kaže kako jednu nagradu smatra prvom, premda je priznanja bilo i ranije, onda za to mora imati više nego dobar razlog.

Lovrenović: Da, ja sam to rekao, doduše u samom trenutku primanja ove nagrade i mislim u neku ruku da je tako. Naime, ova nagrada ima s jedne strane svoju vlastitu težinu jer je to nagrada, prije svega, po imenu velikoga pisca, zatim to je nagrada koja je kod nas jedinstvena - kad kažem kod nas, mislim na cijelom ovom prostoru nekadašnjeg zajedničkog života, obuhvaća četiri ove nove države, BiH, Hrvatsku, Srbiju i Crnu Goru - i vrlo ozbiljno se pristupa tom izboru, pa je to već samo po sebi velika stvar. A s druge strane isto tako je meni važna ta nagrada koja dolazi za ovu knjigu, jer je ova knjiga, ovaj roman u mom dosadašnjem pisanju nešto doista posebno - neću to drukčije kvalificirati, to prepuštam čitaocima, ali ja je osjećam kao nešto posebno, kao nešto važno u mom životu i u mom radu - tako da se to dvoje spojilo i doista stvara kod mene taj osjećaj da je ta nagrada nešto potpuno premijerno u mom dosadašnjem radu.

RSE: Roman je imenovan kao „Nestali u stoljeću“. Sam povijesni kontekst na izvjestan način sugeriše šta bi se moglo kriti iza naslova. Obrazloženje žirija upućuje na ispreplitanje istorijskih događaja i ljudskih sudbina.

Lovrenović: To je sad teško eksplicirati u kratkom odgovoru - sve se to može jedino čitanjem knjige razumjeti. Ali mogu reći da je taj naslov doista vrlo promišljeno izabran i izabran je u jednom dugom procesu razmišljanja o naslovu. Bilo je raznih varijanata. U suštini radi se o tome da taj naslov u mom ličnom iskustvu i u mom poimanju stvari u sebi hoće da u sebi nekako sažme, sabere, sintetizira s jedne strane nešto što je objektivno i mjerljivo, a to je, recimo, tragedija, koja je posebno izražena u 20. stoljeću, u stoljeću u kome su ratovi poprimali po prvi put u historiji industrijske oblike, oblik industrije smrti, i kada je nestalih, u bukvalnom smislu riječi, bilo na milione. Mi smo imali tu historijsku tragediju da smo ovdje, u Bosni, i na našem prostoru ponovo to doživjeli i na kraju stoljeća.

I onda se to sve svezalo u jedan vrlo težak doživljaj historije kao zaista protora u kojemu nestali predstavljaju jedan sasvim poseban oblik ljudske tragedije. Mi imamo mrtve, poginule, o kojima znamo sve, za koje znamo gdje im možemo odnijeti cvijeće na grob, zapaliti svijeću ili neki drugi obred obaviti. Živi su živi, a nestali su nešto između. Oni su fantomi, oni nemaju pravo ni na šta. Oni samo žive u sjećanju onih koji im se još uvijek nadaju iako nakon izvjesnog vremena znaju i sami da je ta nada apsurdna, da je neostvariva. Dakle, to je mene zanimalo, u kombinaciji između potpuno ličnog, intimnog, familijarnog iskustva i ovoga velikog, ogromnog iskustva historijskog, koje je mjerljivo objekivnim mjerilima. Naravno, u knjizi ima i koječega drugoga, ali to jenajkraći mogući pokušaj objašnjenja tog naslova i njegovog značenja.

RSE: Kako to da su „Nestali u stoljeću“ ukoričeni tek prošle godine? Da li je to uzrokavala ova borba neprestana u ovom oskudnom vremenu, ili je, pak, bilo nekih drugih razloga?

Lovrenović: Zapravo, tu nema neke posebne priče. Ta tema je prisutna gotovo da kažem otkad znam za sebe, ali život jednostavno traži svoje i potrebno je da čovjek u jednom razdoblju života smogne nekako sabranost, da se sam izbori za vrijeme itd., pa da se to sve nako sredi u uobličenu knjigu. To je naprosto jedan radni proces koji je kod svakog drukčiji, a opet, na kraju-krajeva, kod svakog isti.

RSE: Vaše ime se često veže uz našeg nobelovca. Mnogi će reći kako ste jedan od najznačajnijih tumača Ive Andrića. Da li je to iskustvo, i koliko, uticalo na roman?

Lovrenović: Ja to ne mogu reći, to bi valjalo istraživati. Ali ja mogu reći nešto drugo kad se spominje Andrić. Andrić jeste naprosto jedna nezaobilazna tačka u našem kulturnom, književnom, pa ako hoćete i ljudskom formiranju. Zašto? Pa prije svega zato što mi od njega većeg i boljeg nemamo. Postoje u svijetu velike književnosti gdje, da kažem trivijalno - Andrića ima više, ali kod nas je Andrić jedan.

U našoj književnosti - kad kažem našoj prije svega mislim na bosanskohercegovačku situaciju, ali može se to malo i proširiti na sve književnosti, kojima on sasvim normalno pripada - Andrić je jedan. Jedan, jedinstven. Ne zbog Nobela, Nobel je tu najmanje važan, nego po onome što on na jedinstven način donosi u književnosti i kao estetiku i kao filozofiju. I sad ako bih ja nešto govorio o mom ličnom odnosu, mogao bih reći jedino to da je Andrić u mom životu, od vrlo ranih dana mojih, bio pisac koji me je, ispočetka potpuno vjerojatno nesvjesno, kasnije sve svjesnije, upućivao u jedno poimanje života po kojemu je konstanta i u životu i u historiji tegoba, pa i tragedija i određena vrsta pesimizma u odnosu na ljudsku historiju, ali u isti mah je neodvojiv dio svega toga i volja za životom i jedan odnos prema radu.

To je kod Andrića, inače, jedna vrlo zanimljiva kombinacija o kojoj su ljudi pisali knjige i eseje i tekstove - o tome postoji obimna literatura, ali to je taj spoj koji je mene kod Andrića zauvijek osvojio, taj spoj poimanja historije kao poprišta muke, tragedije, apsurda ako hoćete, i s druge strane poprište ljudskog života koji nije ništa ako nije život posvećen radu, vlastitom ostvarenju. Eto to je neka moja projekcija u vezi sa Andrićem.

RSE: Za kraj nevoljko potežem, ali naprosto ne mogu istjerati osobnu mučninu u vezi s ovim skandaloznim pokušajem da se unaprijedno diskvalifikuje ova nagrada. Ostavlja li to tragove na duši čovjeka koji je čitav stvaralački potrošio u stvaranju jednog posve drukčijeg ozračja?

Lovrenović: Ma naravno da ostavlja, samo znate kako - ja to doživljavam kao nešto neminovno u našim prilikama, koje inače nisu bile bogzna kakve, ali su danas potpuno podivljale, i u tom smislu to je nešto normalno. A to kako se doima čovjeka lično, jednostavno neću da postane javna stvar - jer ona i ne može javno da se isposreduje. Čim je pokušate javno isposredovati, vi griješite, tako da jednostavno to ostavljam za sebe.

  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG