Dostupni linkovi

logo-print

Poznati crnogorski reditelj Milan Karadžić bio je ne malo iznenađen kada su na konferenciju za novinare, uoči njegove nedavne premijere komada "Pogled s mosta" Artura Milera, u podgoričkom Gradskom pozorištu, došla samo tri predstavnika medija. Je li to, zapravo, bila najbolja ilustracija kolika je domaća nezainteresovanost za kulturu i umjetnost, i pravi pokazatelj koliko država malo ulaže u njenu promociju i popularizaciju?

“To je meni bilo zastrašujuće. Ipak je premijera jednog sjajnog komada u centru Crne Gore, od Artura Milera 'Pogled s mosta', 100 godina od tog velikog pisca i to je mene deprimiralo. Inače, generalno vidim da pozorište, recimo u CNP ( Crnogorsko narodno pozorište), rijetko igraju predstave, nema publike. Gradsko pozorište, već 23, 24 godine, koliko sam ja negdje sa njima, nema svoju salu, igra u KIC-u (Kulturni informacionom centru), a to je Dom omladine bivši.“

Tako je reditelj Milan Karadžić sumirao svoje sumorne utiske o stanju na crnogorskoj kulturno-umjetničkoj sceni, na kojoj osim infrastrukturnih odavno tavore i drugi problemi. Posebno kada je riječ o nedostatku ozbiljne kulturne politike same države.

Mladi crnogorski reditelj Danilo Marunović, koji je svojim dokumentarnim filmovima već pobrao internacionalne nagrade za ostvarenja u kojima temama prilazi na alternativan, osoben način, veoma kritički sagledava stanje u crnogorskoj kulturi, koju je kao i ostale segmente društva zarobila politika, nepotizam, klijentelizam. Zato će, kaže, biti zanimljivo vidjeti kako će se politička elita i donosioci odluka u kulturi, odnositi prema fenomenu smjene generacija u umjetničkom ,konceptualnom, ideološkom smislu .

“Ni naš kulturni prostor nije imun na nove ideje i nove talente. Da li će zapravo država smoći snage da sa jaslica bukvalno skine te tradicionalne pretplatnike, odnosno parazite, ionako siromašnog fonda za kulturu, koji su zapravo ostaci jednog prošlog vremena, recidivi nekog soc izraza. Ili će i dalje, kao što je to trenutno slučaj, te ljude držati zaštićene kao polarne medvjede i davati im projekte za budžete koji nigdje, pa čak ni u ovoj sredini, nijesu relevantni. Pitam se da li će uskoro doći vrijeme, kada će se pokrenuti pitanje odgovornosti i profesionalnog kredibiliteta, relevantnosti članova komisije, recimo Ministarstva kulture, ako projekat, za koga su smatrali da ga finansijski ne treba podržati, ipak uspije da se realizuje i ostvari neki značajan medjunarodni uspjeh. A one koje podrže, zapravo prođu nevidljivo. To se dosad dogodilo neborojano puta, i meni i mojim kolegama.“

Loš odnos prema kulturi, ako je za utjehu a ne za alibi, prema riječima Milana Karadžića prisutan je i u zemljama u okruženju, zapažajući paradoks da je stanje na tom polju bilo bolje užasnih 90-ih.

“Devedesetih godina, koje su bile ružne po mnogo čemu, i teže i mučnije, ali su u kulturi donijele neke stvari, nešto se dešavalo, valjda su prali savjest, odkud znam. Sad, baš briga bilo koga. Nekako moje osjećanje je baš jako loš odnos. Odjednom nikome nije važno ni pozorište ni film, jako malo sredstava se izdvaja za te stvari. Nekad mi se čini da je bilo više sluha za to. To je samo jedna činjenica i moja konstatacija. Nemam iluzija da se to može popraviti skoro.“

Sindrom velikog reditelja Živka Nikolića ili slikara Dimitrija Popovića, da prvo moraš da se dokažeš sa strane da bio bio zapažen u sopstvenoj zemlji, prema riječima Danila Marunovića, i dalje je prisutan. No, kako god stanje na crnogorskoj kulturno-umjetničkoj sceni bilo, talenat je nezaustavljiv i uvijek će naći način da eksplodira, ako ne ovdje onda negdje drugdje.

“Naravno da jedan talentovani mladi umjetnik neće čekati da mu se neki neznaveni činovnik ili birokrata smiluje ili da mu omogući budžet za projekat, koji, by the way, umjetnika gleda kao neku težinu, koji mu stalno traži novac, koji, naravno, ne umije da napravi razliku između talentovanog čovjeka i parazita, jer ga nikad nećete vidjeti, recimo u pozorištu. Kada na premijeri vidite u prepunom parteru to prazno mjesto u prvom redu, znajte da je to mjesto rezervisano za takvog tipa. Do sada svi koji su nešto napravili su otišli, zahvaljujući tim stručnjacima.“

Na kraju, o stanju u crnogorskoj kulturi, kroz primjer Crnogorskog narodnog pozorišta, koje je, iako centralna institucija kulture, već duže bez čelnog čovjeka i koje se osim kadrovski urušava i fizički, poslije ljetošnje krađe bakra sa njegovog krova, u ciničnom tonu za Radio Slobodna Evropa u formi dnevnika nedavno je govorio glumac tog teatra Stevan Radusinović.

“Danas imamo zakazan susret sa ministrom kulture da, kao predstavnici Udruženja glumaca, čujemo što oni to misle s nama. Ljetos je, kontinuirano i po danu, ukraden krov sa CNP-a u kojem radim. Primijetili su tek kad je pala prva kiša, u septembru. 700 kg. Danima su bacani komadi bakra s krova, dolje je uredno čeka kombi i puni. Prolaznici, doduše rijetki na 45C, koliko je ljetos bilo u Podgorici, misle da to tako treba. Ubrzo zatim i teatar ostaje bez krova, tj. uprava bez glave. Direktoru je istekao ugovor i neće da dolazi na posao.“

  • 16x9 Image

    Dimitrije Jovićević

    Novinarstvom se bavi od 1995, kada je počeo rad na BK Televiziji u Beogradu. Na RTV Crne Gore, koja je u to vrijeme bila prepoznatljiva po otporu režimu Slobodana Miloševića, prelazi 1998. godine. Od 2000. radi za podgoričko dopisništvo RSE i od tada je povremni prezenter u praškom studiju.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG