Piše: Mirsad Arnautović
Pred Osnovnim sudom Brčko Distrikta 12. juna je započeo glavni pretres u slučaju protiv Monike Karan Ilić, optužene da je počinila ratni zločin protiv civilnog stanovništa za vrijeme proteklog rata u Brčkom.
Monika Karan Ilić se optužnicom u osam tačaka tereti da je u vremenskom periodu od početka maja 1992. godine do 10. jula 1992. godine u Brčkom u koncentracionom logoru Luka i Stanici javne bezbjednosti svakodnevno vršila mučenja, nečovječna postupanja, nanosila velike patnje, povrjeđivala tjelesni integritet i zdravlje, te vršila fizička i psihička zlostavljanja civilnog stanovništva uglavnom bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.
Nakon što je više godina bila nedostupna organima gonjenja u BiH, pripadnici MUP-a RS, Centra javne bezbjednosti Banja Luka i policija Brčko Distrikta su 20. decembra prošle godine na području Prijedora, a postupajući po međunarodnoj potjernici, uhapsili Moniku Karan Ilić, te je tog istog dana sproveli u policiju i Tužilaštvo Brčko Distrikta na dalje procesuiranje.
Zbog postojanja okolnosti koje su ukazivale na opasnost od bjekstva i s obzirom da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža, optužena se od dana hapšenja nalazi u pritvoru u KPZ Bijeljina.
Džafer Dervenić je jedan od onih koji su imali priliku da upoznaju Moniku tokom tih prvih mjeseci rata u Brčkom. On je 7. maja 1992. godine iz brčanske bolnice doveden u logor Luka, gdje je proveo oko 20 dana. Vidio je tada mnoga zvjerstva i ubistva koja su počinjena u ovom logoru, a i sam je doživio fizička i psihička zlostavljanja koja su počinili pripadnici vojnih i paravojnih formacija u Brčkom.
„Teško je bilo u tom momentu shvatiti sebe – zašto si tu, jer nikakvog dokaza nema da si kriv, ali kriv si zato što nosiš ime Džafer ili Stjepan. Bilo je trenutaka kada su dolazili do mene, da sam imao sredstva, ja bih se ubio. Nasreću, ostao sam živ zahvaljujući bogu i ljudima. Sad znam kakve tegobe imam. Ja sam 18. maja bio izveden pred streljački vod da me ubiju. Spasio me neki čovjek koga ne znam, sa kapom na glavi“, priča Džafer Dervenić.
Već nakon dan ili dva nakon što je doveden u logor Luka, imao je prvi susret sa optuženom Monikom:
„Prvi put kad je ušla u hangar, mislim da je to bio 9., 10. maj, ja nisam je dotad vidio, ovi koji su već imali nepriliku da je vide, skakali su odmah, svi su morali uza zid, raširenih nogu, ruke na zidu, da bi ih ona pretresla. Nosila je jednu kesici i jedan pištolj, i sve što je našla vrijedno oduzimala je od ljudi, ali nije oduzimala nego je prvo dobio udarac svako, ako je našla nešto, zato što joj nije prije predao. Uzimala je sve. Ja nisam vidio ubistvo nijedno, ali sam vidio maltretiranja od nje lično. Ja sam vrlo često govorio da to nije bila žena, da jedna buduća majka ne može napraviti ovo što je ona napravila.“
Tužilaštvo je optužnicu protiv nje podiglo 1. marta ove godine. Osnovni sud Brčko Distrikta nakon nekoliko dana je tu optužnicu i potvrdio. U svom pojavljivanju na sudu 12. aprila 2012. optužena Monika Karan Ilić se izjasnila da nije kriva ni po jednoj tački optužnice.
Na početku glavnog pretresa tužiteljica Amela Mustafić je u uvodnoj riječi naglasila da će Tužiteljstvo u nastavku postupka izvođenjem 19 svjedoka i ulaganjem materijalne dokumentacije dokazati navode iz optužnice.
Bez obzira na to šta je tužiteljica kazala i navode iz optužnice, Jovan Vuković, jedan od advokata odbrane, u svom obraćanju sudskom vijeću je istakao „da je optužnica zasnovana na novinskim člancima i da će odbrana u nastavku postupka dokazati da optužena nije počinila djela koja joj se stavljaju na teret“.
Iako je Monika Karan Ilić uhapšena i vodi se sudski postupak protiv nje, Fadil Redžić, predsjednik Udruženja udruge logoraša u Brčko Distriktu, je nezadovoljan dosadašnjim radom policijskih i pravosudnih organa po pitanju procesuiranja ratnih zločina u Brčkom i smatra da cijeli ovaj proces traje predugo i da se istina o razmjeri počinjenih zločina tokom proteklog rata vjerovatno neće nikad saznati.
„Ja kao predsjednik Udruženja logoraša Brčko Distrikta nezadovoljan sam sa svim stvarima koje se dešavaju u Brčko Distriktu od strane sudstva i tužilaštva, SIPE, OSE i policije. Ja smatram da oni ne rade taj posao onako kako bi trebalo i najvjerovatnije da za desetak godina više neće biti nikoga ko bi mogao da kaže šta se desilo u gradu. Inače, logoraši iz dana u dan umiru i vjerovatno se nikad neće doznati istina šta se desilo u ovoj Bosni“, kaže Fadil Redžić.
Pred Osnovnim sudom Brčko Distrikta 12. juna je započeo glavni pretres u slučaju protiv Monike Karan Ilić, optužene da je počinila ratni zločin protiv civilnog stanovništa za vrijeme proteklog rata u Brčkom.
Monika Karan Ilić se optužnicom u osam tačaka tereti da je u vremenskom periodu od početka maja 1992. godine do 10. jula 1992. godine u Brčkom u koncentracionom logoru Luka i Stanici javne bezbjednosti svakodnevno vršila mučenja, nečovječna postupanja, nanosila velike patnje, povrjeđivala tjelesni integritet i zdravlje, te vršila fizička i psihička zlostavljanja civilnog stanovništva uglavnom bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.
Nakon što je više godina bila nedostupna organima gonjenja u BiH, pripadnici MUP-a RS, Centra javne bezbjednosti Banja Luka i policija Brčko Distrikta su 20. decembra prošle godine na području Prijedora, a postupajući po međunarodnoj potjernici, uhapsili Moniku Karan Ilić, te je tog istog dana sproveli u policiju i Tužilaštvo Brčko Distrikta na dalje procesuiranje.
Zbog postojanja okolnosti koje su ukazivale na opasnost od bjekstva i s obzirom da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža, optužena se od dana hapšenja nalazi u pritvoru u KPZ Bijeljina.
Džafer Dervenić je jedan od onih koji su imali priliku da upoznaju Moniku tokom tih prvih mjeseci rata u Brčkom. On je 7. maja 1992. godine iz brčanske bolnice doveden u logor Luka, gdje je proveo oko 20 dana. Vidio je tada mnoga zvjerstva i ubistva koja su počinjena u ovom logoru, a i sam je doživio fizička i psihička zlostavljanja koja su počinili pripadnici vojnih i paravojnih formacija u Brčkom.
„Teško je bilo u tom momentu shvatiti sebe – zašto si tu, jer nikakvog dokaza nema da si kriv, ali kriv si zato što nosiš ime Džafer ili Stjepan. Bilo je trenutaka kada su dolazili do mene, da sam imao sredstva, ja bih se ubio. Nasreću, ostao sam živ zahvaljujući bogu i ljudima. Sad znam kakve tegobe imam. Ja sam 18. maja bio izveden pred streljački vod da me ubiju. Spasio me neki čovjek koga ne znam, sa kapom na glavi“, priča Džafer Dervenić.
Već nakon dan ili dva nakon što je doveden u logor Luka, imao je prvi susret sa optuženom Monikom:
„Prvi put kad je ušla u hangar, mislim da je to bio 9., 10. maj, ja nisam je dotad vidio, ovi koji su već imali nepriliku da je vide, skakali su odmah, svi su morali uza zid, raširenih nogu, ruke na zidu, da bi ih ona pretresla. Nosila je jednu kesici i jedan pištolj, i sve što je našla vrijedno oduzimala je od ljudi, ali nije oduzimala nego je prvo dobio udarac svako, ako je našla nešto, zato što joj nije prije predao. Uzimala je sve. Ja nisam vidio ubistvo nijedno, ali sam vidio maltretiranja od nje lično. Ja sam vrlo često govorio da to nije bila žena, da jedna buduća majka ne može napraviti ovo što je ona napravila.“
Tužilaštvo je optužnicu protiv nje podiglo 1. marta ove godine. Osnovni sud Brčko Distrikta nakon nekoliko dana je tu optužnicu i potvrdio. U svom pojavljivanju na sudu 12. aprila 2012. optužena Monika Karan Ilić se izjasnila da nije kriva ni po jednoj tački optužnice.
Na početku glavnog pretresa tužiteljica Amela Mustafić je u uvodnoj riječi naglasila da će Tužiteljstvo u nastavku postupka izvođenjem 19 svjedoka i ulaganjem materijalne dokumentacije dokazati navode iz optužnice.
Bez obzira na to šta je tužiteljica kazala i navode iz optužnice, Jovan Vuković, jedan od advokata odbrane, u svom obraćanju sudskom vijeću je istakao „da je optužnica zasnovana na novinskim člancima i da će odbrana u nastavku postupka dokazati da optužena nije počinila djela koja joj se stavljaju na teret“.
Iako je Monika Karan Ilić uhapšena i vodi se sudski postupak protiv nje, Fadil Redžić, predsjednik Udruženja udruge logoraša u Brčko Distriktu, je nezadovoljan dosadašnjim radom policijskih i pravosudnih organa po pitanju procesuiranja ratnih zločina u Brčkom i smatra da cijeli ovaj proces traje predugo i da se istina o razmjeri počinjenih zločina tokom proteklog rata vjerovatno neće nikad saznati.
„Ja kao predsjednik Udruženja logoraša Brčko Distrikta nezadovoljan sam sa svim stvarima koje se dešavaju u Brčko Distriktu od strane sudstva i tužilaštva, SIPE, OSE i policije. Ja smatram da oni ne rade taj posao onako kako bi trebalo i najvjerovatnije da za desetak godina više neće biti nikoga ko bi mogao da kaže šta se desilo u gradu. Inače, logoraši iz dana u dan umiru i vjerovatno se nikad neće doznati istina šta se desilo u ovoj Bosni“, kaže Fadil Redžić.