Dostupni linkovi

logo-print

Naučnik iz BiH sa Obaminom nagradom: Ne koristimo potencijal koji imamo


Doktor Ervin Sejdić

Doktor Ervin Sejdić

Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Barak Obama objavio je imena 105 mladih istraživača koji će ove godine dobiti „Predsjedničku nagradu za mlade naučnike i inženjere“. Među dobitnicima je i dr Ervin Sejdić, predavač na Univerzitetu u američkom gradu Pitsburgu, koji je 1992. godine zbog rata morao da napusti BiH.

Dr Ervin Sejdić, docent na Univerzitetu u Pitsburgu, dobio je najveću nagradu koju mladim naučnicima i inžinjerima dodjeljuje Američka savezna vlada. Ovo prestižno prizanje mladim istraživačima je dodijeljeno u 12 kategorija, a dr Sejdić nagrađen je za naučni rad u oblasti zdravstva.

Nagrada se, inače, dodjeljuje mladim naučnicima za rezultate ostvarene u prvih desetak godina karijere nakon doktorata. Za dobijanje nagrade, među više svojih kandidata, Ervina Sejdića predložio je Nacionalni institut za zdravlje.

Mladim laureatima nagrade biti uručene u proljeće u Vašingtonu. Dr Sejdić, koji je već dobio čestitku iz Bijele kuće, u razgovoru za RSE objašnjava da se ove nagrade ne daju za specifične naučne radove već za cjelokupni doprinos nauci:

„Na osnovu prijašnjeg rada nagrada je za moj doprinos u polju bioinformatike, analize biomedicinskih podataka. Dosta radim na analizi podataka koji će nam više govoriti o ljudskom gutanju, ljudskom hodu. Radim dosta i na modeliranju kako se ljudsko tijelo mijenja sa starošću, sa različitim bolestima, kao što su Parkinsonova bolest ili moždani udar, tako da je nagrada više za cjelokupni doprinos nauci nego za jedan specifičan rad“, pojašnjava dr Sejdić.

U Sjedinjene Američke Države dr Sejdić je došao 2011. godine iz Kanade gdje je završio osnovne studije i uradio doktorat.

„Tu sam specijalizirao za bežične telekomunikacije. Na doktoratu sam se više posvetio obradi podataka i to mi je sada specijalnost – digitalna obrada podataka. Poslije doktorata u februaru 2008. godine sam se prebacio na Univerzitet u Torontu gdje sam specijalizirao za biomedicinski inžinjering i rehabilitaciju. 2010. sam se prebacio na Medicinski fakultet na Harvardu gdje sam specijalizirao u gerijatriji. Bavio sam se modeliranjem određenih bolesti kod starijih osoba, da bih u septembru 2011. godine prešao na Univerzitet u Pitsburgu gdje sam dobio mjesto docenta“, navodi dr Sejdić.

Naš sagovornik ističe da nagrada koju je sada dobio u Sjedinjenim Američkim Državama predstavlja i veliki kapital za buduća naučna istraživanja:

„Sav moj daljnji rad počiva na tome da sam dobio Predsjedničku nagradu. Za sve ostale buduće grantove za koje bih trebao aplicirati to je jedna velika odskočna daska koja meni, kao mladom naučniku, daje mogućnost da se borim sa puno iskusnijim i većim naučnicima. U stvari to je ono što nam daje nagrada – tu nekakavu mogućnost da u budućnosti budemo malo više fleksibilni sa našim istraživanjima i da uzimamo riskantnije ideje. Ovdje, pogotovo u Sjevernoj Americi, biti profesor na jednom od univerziteta znači da vi morate dosta sredstava obezbijediti za svoje istraživanje. Na primjer, za razliku od univerziteta u BiH, za svakog doktoranta kojeg imam moram platiti školarinu, njima plate, zdravstveno i druga osiguranja koja postoje. Da bih sve to obezijjedio trebaju mi sredstva Federalne vlade, da bih sve to mogao platiti.Ova nagrada mi daje mogućnost da odskočim, da iskusnije kolege uzmu neke moje ideje, ne sa više poštovanja, ali da kažu: okej, on ipak ima te neke ideje. Hajde da vidimo šta te ideje mogu donijeti u budućnosti.“

Dr Sejdić kaže da je njegov naučni rad trenutno najviše usmjeren ka modeliranju ljudskog gutanja i neuronskih mreža koje su povezane sa ljudskim hodom, gutanjem i pisanjem. Objašnjava da se bioinformatičko modeliranje kojim se sada bavi dosta svodi na razumijevanje svakodnevnih ljudskih funkcija pošto je dio naučne karijere proveo na jednoj klinici za rehabilitaciju:

„Da bi razumjeli kako određene bolesti ili neurološki poremećaji afektiraju svakodnevne ljudske funkcije.“

Nikada me niko nije kontaktirao

Mladi naučnik je rođen 1979. godine i do početka rata u BiH, 1992. godine, sa porodicom je živio u Modriči. Prvu godinu izbjegličkog života porodica Sejdić je provela u Hrvatskoj. Nakon toga tri godine su živjeli u Mađarskoj. U novembru 1996. godine stigli su u London u kanadskoj pokrajini Ontario. Ervin Sejdić kaže da ni 23 godine poslije sukoba, koji su na različite strane svijeta odveli hiljade građana, BiH još uvijek ne koristi taj „rudnik zlata“:

„Taj rudnik zlata se zove bosanskohercegovačka dijaspora, pogotovo dijaspora koja ima veoma visoke položaje u inostranstvu. Vi morate razumjeti da smo mi 92. imali 4,5 miliona stanovnika. Nažalost, živio sam u većim gradovima nego što je čitava BiH, tako da kao mala država, koja ima dosta stručnog kadra koji je obrazovan u zapadnim zemljama i koji postiže visoke uspjehe, moram reći da smo kompletno neiskorišteni od strane BiH. Naravno, razumijevajući zašto se to događa, zbog cjelokupne političke situacije, međutim, mislim da BiH u jednom trenutku mora osvijestiti i reći da ne iskorištava potencijal koji imamo“, naglašava dr. Sejdić.

Ervin Sejdić kaže da njegovi raniji pokušaji uspostavljanja kontakata u BiH nisu nailazili na zatvorena vrata nego uglavnom na nezainteresovanost:

„Ako je u BiH neko zainteresovan da radi istraživanje, već magistrira ili doktorira na jednom od bosanskohercegovačkih univerziteta, mi možemo pomoći oko pisanja naučnih radova. Ja sam nudio da čak podijelim podatke koje sakupljam, da pomognem tim studentima, magistrantima, doktorantima, a i već postojećim profesorima, da objavimo zajedničke radove koji bi se nalazili u međunarodnim istraživačkim časopisima, međutim, često se to završavalo na kurtoaznoj razmjeni mejlova koji nisu otišli dalje. Skoro sam uspostavio nekakav kontakt sa Univerzitetom u Zenici, gdje ima dosta mladih ljudi, mladog kadra koji je zainteresovan da se poveže i koji je zainteresovan da napravi nešto u BiH. Mislim da ćemo sa takvim kadrom mi koji dolazimo izvana puno lakše sarađivati“, konstatuje dr Sejdić.

Predavač na Univerzitetu u Pitsburgu veli i da bi rado sarađivao sa ljudima iz BiH:

„Ja bih rado objavljivao radove sa nekim istraživačima iz Tuzle, Zenice, Sarajeva, Mostara, Banjaluke, nebitno, ali nikada me niko nije kontaktirao. Znate, u BiH postoji ta nekakva mrskost za nešto. Vidite, ja sam član komisije za prijem kandidata na doktorske studije, na svom odsjeku na Univerzitetu u Pitsburgu. Već 4 godine sam član te komisije. Još nijedan student iz BiH nije aplicirao za to mjesto. Znam da mnogi ljudi ne znaju za te mogućnosti i da su to plaćene pozicije, te da se to omogućava i stranim studentima. Većina studenata koje mi primamo su strani studenti. Međutim, ovo je moderno doba komunikacije. Vidim da svi u BiH koriste Fejsbuk, Tviter i druge društvene mreže. Zašto malo ne pogledaju kako da dođu do Amerike? Isto tako dosta profesora nije zainteresovano za kontaktiranje. Objavljivati naučne radove u časopisima, za koje niko i ne zna da postoje, su stvari koje guše bosanskohercegovačko školstvo na univerzitetskom nivou. Mi smo spremni da pomognemo. Međutim, pružena ruka mora ponekad i da se prihvati“, poručuje dr. Sejdić.

Sejdić smatra da su i narodi koji žive u BiH često spremniji da gledaju u prošlost nego da razmišljaju šta mogu promijeniti za bolje sutra:

„Svako ima svoje poglede, ali to ne znači da su moji ili vaši pogledi netačni. Mi se moramo navići da u životu ne moramo svi isto misliti, jer ako svi isto mislimo onda smo uniformisani, onda smo roboti. Dok god se ne poveća tolerancija za različitost mišljenja, da li sad govorimo o različitostima za političke pojmove, društveno uređenje ili manjinska prava, nebitno, tog momenta mislim da ćemo mi kao Država nešto više moći da uradimo, jer ćemo onda konačno shvatiti da trebamo riješiti svakodnevna pitanja, a ne rješavati pitanja koja nećemo riješiti. Možda na to previše gledam kao naučnik. Ja uvijek u nauci pokušavam riješiti pitanja koja mogu riješiti. Kao specijalista za bioinformatiku ne mogu rješavati pitanja iz teoretske fizike, jer to nije moja domena, nije moja ekspertiza. Nažalost, u BiH često vidim da ljudi koji nemaju ekspertizu za neke stvari, rješavaju te stvari“, komentariše ovaj mladi naučnik.

  • 16x9 Image

    Arnes Grbešić

    Novinarstvom se bavi od 1999. godine. Kao dopisnik RSE radi od 2001. godine. Sa Silvijom Brčić, koleginicom iz Livna, proglašen je 2004. za najboljeg reportera zajedničkog projekta RSE - Radio 27.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG