Dostupni linkovi

logo-print

Lista želja za dugu reformu eurozone


Simbol eura i zgrada Evropske centralne banke u Frankfurtu

Simbol eura i zgrada Evropske centralne banke u Frankfurtu

Autor: Laurence Knight (BBC), prevela: Ena Stevanović

Stilovi su različiti, ali cilj je jedan - spasiti euro.

Italijanski premijer Mario Monti je rekao da „Europa ima mjesec dana da spasi euro“ prije još jednog samita Europske unije u četvrtak i petak.

Francuski predsjednik poziva na potpisivanje „pakta za rast“, Tony Blair je predložio „veliku nagodbu“, tržište zahtijeva „veliki napad bazukom“, dok se u Njemačkoj priča o federalizmu.

Ipak, ekonomska i financijska rješenja za krizu eurozone su zapravo iznenađujuće jednostavna.

Kako to?

Lako. Samo se zapitajte kako su te iste probleme riješile članice još jednog velikog (i mnogo funkcionalnijeg) područja s jedinstvenom valutom - Sjedinjene Američke Države.

Stvarni problem Europe je to što skoro sva rješenja nisu politički prihvatljiva.

Ključni problem eurozone je u tome što su južnoeuropske ekonomije postale fundamentalno nekompetitivne. Njihovi prihodi su prebrzo porasli tijekom najboljih godina, što ih je navelo da uvoze mnogo više nego što su izvozili te su posuđivali razliku.

Pretjerano zaduživanje južnih ekonomija, njihova nekonkurentnost i stalna potreba za daljim zaduživanjem, skupa sa nespremnosti Njemačke da im da novac su razlozi koji su pokrenuli financijsku paniku koja dodatno otežava situaciju u južnoeuropskim zemljama i bankama.

Štoviše, smanjenje europskog financijskog tržišta, da ne spominjemo kolektivnu odlučnost europskih vlada da smanje troškove i odluku Europske centralne banke da se usredsredi na stabilnost cijena bi moglo gurnuti cijeli kontinent u dugu i ozbiljnu recesiju, što bi samo otežalo probleme sa zaduživanjem.

Evo šta bi članice eurozone trebale uraditi da bi se izvukle iz provalije u koju su upale.

Unija banaka

Svi loši krediti koje su dale banke eurozone bi se trebali očistiti ubrizgavanjam kapitala u banke, s potencijalnim gubicima koje bi snosila eurozona kao cjelina (s obzirom da si mnoge nacionalne vlade to ne mogu priuštiti). U slučaju španskih banaka, trenutni paket kredita za spašavanje ostavlja špansku vladu da sjedi na svim gubicima.

Depoziti u svim bankama eurozone moraju biti zajamčeni u eurima od strane eurozone kao cjeline, čime bi se zaustavili uspaničeni investitori koji prebacuju svoj novac iz južnoeuropskih banaka u Njemačku (i sve češće u Švicarsku ili Dansku).

Sve europske banke bi trebale biti stavljene pod zajednički režim regulacije i nadzora, pri čemu bi problematične banke imale jednak pristup kreditima za spašavanje, ali centralna ustanova bi ih mogla zatvoriti ukoliko bankrotiraju.

Fiskalna unija

Najveća tačka spoticanja su euro obveznice. Veliki dio državnog duga eurozone će se možda trebati stopiti u jedno, pri čemu će vlade morati biti jedna uz drugu i tako učvrstiti opredjeljenje ostalih vlada da ostanu u eurozoni.

Europski institut Bruegel je predložio spajanje dugova u visini od 60 posto BDP-a eurozone, što bi, suprotno uobičajenim očekivanjima, stvorilo tržišno bazirane inicijative kako bi vlade u budućnosti bile opreznije.
Ilustracija

Ilustracija


Druga nešto lakša mjera koju je predložila Njemačka bi bilo spajanje dugova u iznosu od 60 posto BDP-a, ali strogo privremeno, kako bi se južnim zemljama olakšalo posuđivanje.

Federalni budžet u stilu SAD-a će možda biti potreban da bi se pokrili troškovi recesije, da pojedinačne vlade ne bi ulazile u rizik od bankrota ukoliko njihove nacionalne ekonomije upadnu u nevolje. Naprimjer, troškovi minimalnog socijalnog osiguranja i naknada za nezaposlene bi trebali biti zajednički za cijelu eurozonu i plaćani zajedničkim porezom na dohodak.

Pakt za rast

Europska centralna banka bi morala promijeniti svoja ovlaštenja kako bi imala dva eksplicitna cilja: podrška zapošljavanju i stabilnost cijena, što je predložio francuski predsjednik Francois Hollande.

Eurozona će možda morati platiti za velika ulaganja u infrastrukturu, posebno na jugu Europe, isto kao što je Zapadna Njemačka ulagala u infrastrukturu Istočne Njemačke nakon ujedinjenja 1990.godine. Dosadašnji prijedlozi uključuju povećanje fondova za posuđivanje Europske investicijske banke i stvaranje zajedničkih projekata za financiranje velikih građevinskih radova.

Svi Europljani (posebno oni s juga) će morati sprovesti strukturalne reforme koje će povećati njihov dugoročni razvoj i ojačati državne financije, uključujući uklanjanje ograničenja za tržišnu konkurentnost, povećanje dobi za umirovljenje i olakšavanje zapošljavanja i otpuštanja radnika.

Rebalans

Njemačka vlada i Europska centralna banka će morati potaknuti visoku inflaciju u Njemačkoj na nekoliko godina kako bi se eliminirala njihova velika prednost u konkurentnosti u odnosu na države južne Europe, što se već počelo događati.

Na isti način kao što je Washington pomogao američkim državama u nevolji, ostale države eurozone će južnoevropskim vladama trebati dati novac (dati, ne posuditi) putem direktnih fiskalnih transfera, kako bi mogle poduprijeti svoj ekonomski razvoj dok ponovo ne dobiju na konkurentnosti.

Strukturalne reforme, posebno reforma tržišta rada, igraju ključnu ulogu u rebalansu kako bi se osiguralo da prihodi zemalja južne Europe ne porastu prebrzo kao što se to dogodilo u proteklom desetljeću.

Politička unija

Kako bi bankovna, monetarna i fiskalna unija funkcionirale, vlade zemalja eurozone bi trebale prepustiti ovlasti centralnom tijelu (Europskoj komisiji) koje će financirati i nadgledati sve gore navedeno, a nacionalne vlade moraju prihvatiti da u budućnosti moraju kontrolirati svoje troškove u skladu s propisanim ograničenjima.

Većina gore navedenih reformi se odnosi na to da Njemačka mora dijeliti svoje bogatstvo sa ostatkom Europe, a sve europske vlade bi trebale predati ovlasti Briselu. Berlin insistira na principu ‘nema oporezivanja bez političkog predstavljanja', drugim riječima zahtijeva potpuni federalizam, pri čemu će potrošnju i regulaciju kontrolirati direktno izabrano predsjedništvo Europske komisije.
XS
SM
MD
LG