Dostupni linkovi

logo-print

Lica Srebreničana: Pokušaj da se kroz fotografije ne zaborave


Naslovna strana infografike

Naslovna strana infografike

Dok se sa fotografija, iz nekih sretnijih vremena smješe lica braće, očeva i muževa, teško je zamisliti da će, nekoliko godina kasnije upravo te fotografije označiti mnogo tamniju stranu bh istorije.

“Srebrenica – svaka fotografija je neispričana priča” kroz više od 2.500 prikupljenih fotografija kazuje tužnu srebreničku priču. Nakon što su fotografije objavljene javili su se brojni članovi porodica stradalih, sa fotografijama najmilijih uz molbu da i njih uvrstimo.

Hasan Avdić

Hasan Avdić

U potresnim e mail porukama stigle su desetine fotografija, ali i riječi podrške. Selmira Avdić koja je oca izgubila prije nego što ga je upoznala, napisala je:

“Šaljem fotografiju svog oca Hasana Avdića. Rođen je 8. Septembra 1968. godine, a 11. jula 1995. moja je porodica imala posljednji kontakt s njim. Imala sam tada samo šest mjeseci i o njemu znam samo ono što su mi rekli. Voljela bih da i njegovo lice uvrstite u vaš projekat. Ovaj website je podsjetnik da 8.372 života izgubljena u Srebrenici nisu samo brojevi, već lica očeva, sinova, muževa, braće i prijatelja. Za to Vam neizmjerno hvala.”

Nakon što se godinama sluša o imenima ljudi ubijenih u genocidu u Srebrenici, za Ajeta Pašalića one “daju izuzetno snažnu poruku.”

“Rođen sam u Srebrenici 14 maja 1995, samo dva mjeseca proje genocida. Nikada nisam upoznao svog djeda i sjećam ga se samo iz priča. Znam da nisam jedini koji je izgubio člana porodice kojeg se ni ne sjeća. Zato bih volio da stavite sliku moga djesa kako bi zauvijek ostao upamćen , kao i da ostali ljudi ispričaju svoju priču i da oni koji su umrli ne budu nikada zaboravljeni. Ovo je jedina njegova slika koju imam. “

Adela Osmanović poslala je fotografije svojih najbližih, te napisala kako je “utješno znati da postoji neko kome je stalo "da se ne zaboravi" i na tome vam beskrajno hvala. Ja sam iz Srebrenice i rata se i ne sjećam, jer sam rođena 1994.godine, ali sam u ratu izgubila mnogobrojne članove porodice, oca, oba djeda i na desetine dalje rodbine.”

Himzo Ćemo obratio se također s molbom:

“Pročitah vijest o vašem projektu pa da vam pošaljem sliku od oca i brata. Nažalost, to je jedina slika koju posjedujem, jer je torba otišla sa njima kada su odvojeni u Potočarima.”

Fotografija je porodicama kao dokaz da su bili živi, kaže Šuhra Sinanović, predsjednica udruženja “Žene Podrinja”.

“Kada imaš fotografiju i ispod nje ime i prezime znači da je bio tvoj, da si ga imala, iako pojedinci negiraju genocid, nama govore kao da se nije desilo. Svijest ljudi i ovakva dobra djela će naći istinu. Nama to puno znači.”

Nura Begović iz udruženja Majke Srebrenice podsjeća na tužnu stvarnost s kojom žive porodice jer “od svega što si imao od svog najmilijeg to je jedino što je ostalo. Kako sporo idu ove identifikacije i ekshumacije, pretpostavljamo da mnoge porodice neće naći nikada ni onu jednu kost, pa eto bar nek ima taj njen identitet, bar ta fotografija. To nam je jako važno.”

Na projekat RSE reagirao je i freelance novinar Roger Persiva, koji je ponudio na korištenje vlastitu arhivu fotografija dokumenata žrtava pronađenih u šumama oko Srebrenice u rano proljeće 1996. godine.

  • 16x9 Image

    Dženana Halimović

    Bavi se istraživačkim novinarstvom, temama ratnog zločina, organizovanog kriminala i korupcije. Dobitnica nagrada 'Global Human Rights Award' i Unije novinara BiH 2003. godine.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG