Dostupni linkovi

logo-print
Neki dan je javnost upoznata sa rezultatima jednog velikog istraživanja o jeziku mržnje u našim medijima u drugom polugodištu prošle godine. Istraživanje je vršeno uz lokalne izbore, a o njegovim rezultatima razgovarali smo sa docenticom Lejlom Turčilo sa odsjeka za žurnalistiku sarajevskog Fakulteta političkih nauka.

RSE: Bh. javnosti je predstavljeno jedno sveobuhvatno istraživanje koje bi trebalo da odgovori ima li i u kojoj mjeri govora mržnje u našim medijima. Šta se nameće kao osnovni odgovor?

Turčilo: Ja bih rekla da nam ovo naše istraživanje odnosno monitoring medija, koje je zaista urađeno na velikom uzorku, daje argumente da kažemo da govora mržnje ima nešto manje nego što bismo to očekivali, kada ovako govorimo bez neke metodologije, ali to što ga ima manje zapravo ne znači da smo jako napredovali u kvaliteti i kulturi komunikacije. Primjeri koje smo zabilježili ovim monitoringom svjedoče da su oblici govora mržnje još uvijek prisutni. Matematički bismo rekli da su prisutni u manjem broju, ali kada ih suštinski pogledamo, doista vidimo da nisu ništa manje opasni samo zato što ih ima manje.

RSE: Kad govorimo o broju, koliko je medija praćeno, koliko je bilo analiziranih priloga, koliko je slučajeva naznačeno kao kritično?

Turčilo: Bilo je trideset medija obuhvaćeno analizom, imamo preko 46.000 analiziranih medijskih proizvoda, uvjetno rečeno, dakle – članaka iz novina, sa portala i tv priloga. U tom kompletnom uzorku govor mržnje je prisutan u nekih 1,03 posto, što nije odveć veliki broj, ali kažem – primjeri koje smo zabilježili su oni koji su poprilično zabrinjavajući.
RSE: Da li su novinarski stavovi u pitanju ili puko prenošenje izjava političara?

Turčilo: Vrlo često je to doista puko prenošenje izjava političara, međutim, bilježimo i primjere mržnje koji su rezultat zapravo novinarskog pristupa koji podrazumijeva uglavnom komentare ili kolumne, dakle, ne u vijestima, ne u osnovnim informacijama, ali u komentarima i kolumnama je bilo govora mržnje. Dodatni problem je što se ovaj govor mržnje drugih aktera prenosi bez ikakve ograde odnosno bez ikakvog upućivanja čitatelja i gledatelja da je takvo komuniciranje neprihvatljivo. Dakle, medij, ako prenosi takav govor mržnje drugih aktera, ne ograđuje se od njega, pa onda vi kao čitatelj ili gledatelj suštinski gotovo da i ne znate da li taj medij promovira govor mržnje ili ga samo prenosi da bismo ga mi kao čitatelji vidjeli kao takvog.
RSE: Sad ste me potakli na jedno pitanje koje mi se odavno čini vrlo zanimljivim upravo za vas, ljude koji se bave ovom profesijom i teorijski. U ovom istraživanju posebno je naglašeno izostajanje novinarskih i uređivačkih ograda, distanciranja itd. Da li je zauzimanje stava, pa makar i takav, bio u sukobu sa jednim od svetih mjesta profesije da nema komentara kad je izvještavanje u pitanju?

Turčilo: Mogli bismo to tako reći, teorijski. Međutim, u istraživanju smo zabilježili da se govor mržnje upravo promovira onim što jeste stav novinara, komentar ili kolumna. Dakle, u vijestima i izvještajima ga ne primjećujemo. U vijestima i izvještajima naprosto ne sugeriramo novinarima da zauzimaju određeni stav, ali se upravo u vijestima i izvještajima primijeti jedna selektivnost u pristupu. Recimo, pojedini mediji će prenijeti samo neprikladan govor prema onim političkim akterima sa kojima su i sami u nekoj vrsti sukoba. Na prvi pogled izgleda samo kao neutralno prenošenje, a zapravo konotira slaganje medija kao takvog. To je neka vrsta latentnog komentara - niste ga izrijekom kazali, ali taj komentar, odnosno vaš odnos prema akterima nesumnjivo postoji. Rekla bih da mi također i u teoriji stalno vodimo te rasprave i debate i analiziramo različite primjere da li je uopće komentar ili ova vrsta ograde od govora mržnje nešto što ugrožava kvalitet informacije po njenoj suštini. Kad se vratimo na naših čuvenih 5W, pet postulata na osnovu kojih procjenjujemo kvalitet informacije, i kad je kreiramo i kad je kao čitatelji čitamo, da je ovo ’zašto’ koje često pominjemo u tih 5W nešto što nam pokazuje da imamo pravo makar ukazati čitateljima da na nešto obrate pažnju.

RSE: U svakom slučaju stiče se dojam da se govor mržnje ’vratio kući’ ili ostao kod kuće, jer su ga, barem mi se tako čini, političari prvi lansirali u javni prostor, premda su se i novinari dobrano trudili jedno vrijeme da taj prostor do kraja kontaminiraju. Ali ne potpuno.

Turčilo: Da, ne potpuno. Da li je to ohrabrujuće ili nije... Mislim da je važno raditi ovakve vrste istraživanja upravo iz tog razloga što primjećujemo neke trendove koji su doista dokazivi. Kad razgovarate s običnim građanima, reći će vam često da su nezadovoljni tim kvalitetom informacija koje dobivaju. Svi govorimo o jeziku ovog ili onog političara koji je ovakav ili onakav, ali je bitno imati neke pokazatelje koji doista izrijekom prikazuju stanje onakvo kakvo jeste i s vremena na vrijeme porediti te pokazatelje, da vidimo da li se – evo u ovom konkretnom slučaju – govor mržnje vraća kući, ko ga promovira i na koji način. Čini mi se doista da jeste situacija prilično bolja nego što smo možda sami očekivali na samom početku istraživanja. To naravno može da ohrabri, ali nas može ohrabriti i da vrlo pažljivo pratimo situaciju dalje, ne samo mi kao istraživači, ne samo novinari kao profesija, nego doista i građani.

RSE: Može li se govoriti o nekoj razlici između medija? Meni se osobno čini kako je ove opačine sve manje u elektronskim, da je dosta toga, ili nešto, ostalo u printanima, a da prednjače ovi novi, internetski mediji.

Turčilo: Da, zapravo prednjače oni koji su najmanje regulirani ili oni oko čije regulative se još uvijek vodi debata i polemika. Naime, već primjećujemo da elektronski mediji, čini mi se, zbog činjenice da su regulirani od strane Regulatorne agencije za komunikacije, odnosno da u toj regulativi postoji sankcija, dakle, oni imaju nešto veći nivo opreza, da to tako kažemo, kad je riječ o govoru mržnje. Printani mediji su, pogotovo u kolumnama i komentarima, pribjegli jednoj novoj formi – za kolumniste i komentatore često uzimaju ne-novinare, pa se nekako podrazumijeva da se izuzimaju iz tih standarda novinarske profesije, što je svojevrsna manipulacija ili određen način da mudro izbjegnete odgovornost. Ovi online mediji imaju popriličan problem sa govorom mržnje, premda je i to više u onim komentarima čitatelja nego u samim sadržajima portala. A evo još uvijek vodimo debatu o tome da li portali jesu ili nisu odgovorni za vijest i za sam komentar ispod vijesti, odnosno da li je ta jedinica analize vijest+komentar ili su komentari zapravo to pravo na slobodu govora, koje je neupitno, koje čitateljima treba omogućiti.

RSE: Kad je naša sredina u pitanju, ima dosta specifičnosti koje čine bezmalo pa neprimjenjivim neka evropska iskustva - od tri nezavisne, skoro antagonizirane, javnosti do nevještih i poslovično neefikasnih pravosudnih organa.

Turčilo: Da, da bismo nekako regulirali cijeli javni prostor koji, naravno, ne uključuje samo medije i novinare, iako su oni, nažalost, najčešće vrlo nekritički i neargumentirano optužuju za pronošenje najrazličitijih oblika govora mržnje, treba ispuniti cijeli jedan splet i sistem uvjeta da bismo imali mogućnost da reagujemo na pravi način. To uključuje i kritički osviještene javnosti, pa makar su one i podijeljene. Dakle, kritički osviještena javnost podrazumijeva onu javnost koja bi bila sposobna da reaguje na rezultate ovakvih istraživanja, na neprihvatljiv govor mržnje, da prijavljuje te slučajeve. Naravno, nakon što ih prijavi instancama koje su za to nadležne, to bi trebalo polučiti neki rezultat, a često se dogodi, posebno u kontekstu pravosudnih organa, da taj rezultat izostane. To svakako obeshrabruje one koji su željeli nešto pokrenuti u pozitivnom smjeru, a upravo ohrabruje one koji su funkcionisali na taj način da tako i nastave, tako da to doista nije samo pitanje novinarske deontologije ili samo pitanje odgovornosti medija kao takvih, nego cijelog jednog sistema u kojem nam je, pa čak i u javnom diskursu, zapravo, uvreda postala nešto kao stilska figura.

RSE: Evo, kod nas je zanimljivo i pitanje jedne vrste specifičnog jezika, jednoj vrsti formula u kojima kolokvijalne sintagme postaju ubitačne poruke nipodaštavanja, diskvalifikacije, čak i mržnje.

Turčilo: Da, mi imamo taj, da kažem, suptilni način promoviranja tog govora mržnje koji nije direktno vezan za pozivanje na nasilje. Po nekoj osnovnoj definiciji govor mržnje je upravo definiran na način da on poziva na određenu vrstu nasilja. Mi ovdje te izrijekom izrečene pozive na nasilje, čini mi se, imamo u nešto manjoj mjeri prisutne, međutim, ono što imamo jesu ta strašna etiketiranja, diskriminacija, podsticanje stereotipa kakvi postoje u društvu i to se čini jednim vrlo kolokvijalnim „prizemnim“ jezikom, jer je takav jezik zapravo prijemčiv kod onih skupina u samoj publici, samoj javnosti, koje podržavaju tu ideju diskriminacije, etiketiranja itd., posebno manjinskih grupa. Onda primjećujemo da to jeste podilaženje najnižem ukusu publike, koje je vrlo opasno zato što je tako latentno, dakle, na površini ne izgleda kao jezik ili govor mržnje, a suštinski to jeste. Meni je u tom kontekstu zanimljiv taj povećan prag tolerancije publike i javnosti na grešku, ne samo na ono što jeste govor mržnje u javnom diskursu, nego generalno. Jedan kolokvijalni jezik koji se koristi, ti žargonizmi, pa čak i argo, gotovo pa jezik ulice se preselio, posebno na ekrane naših kompjutera s ovim online medijima – i publika to prihvata kao neki novi uobičajeni diskurs koji je nešto što se, kao, podrazumijeva kao posljedica te liberalizacije komunikacijskog prostora.

RSE: Šta bi se, poslije ovog ozbiljnog istraživanja, moglo preporučiti medijskoj zajednici, a šta pak poručiti ukupnoj javnosti, računajući - ili još bolje - posebno političarima?

Turčilo: Političke elite doista moraju shvatiti da svaka kritika koja im je upućena nije nužno govor mržnje. Tu je tanka granica koja je podložna manipulaciji. Dakle, jedna otvorenost političkih elita ka kritici i spremnost na dijalog, i to dijalog u kojem će se i političke elite služiti silom argumenata a ne argumentom sile, nešto što je vrlo važno. Za novinare – preporuka, koja je općevažeća otkad novinarstvo postoji – vratiti se temeljnim postulatima profesije i podsjećati na to da smo u službi javnosti a ne sami sebi svrhom, posebno ne u službi elita bilo koje vrste. Naravno, to ovako teorijski djeluje vrlo jednostavno, ali je u praksi prilično teško izvodivo. Za opću javnost: pokušati biti orijentiran na medije kao izvor svojih informacija, ali biti orijentiran na medije na jedan izrazito kritički način, odnosno posmatrati medije tako da uočimo nepravilnosti i da o tim nepravilnostima progovorimo u javnoj sferi.
  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG