Legendarni Mario Zagallo: Zašto Brazil mora osvojiti Svjetski fudbalski kup

BBC, priredila Biljana Jovićević

Brazilska i svjetska fudbalska legenda Mario Zagallo, osvojio je četri svjetska kupa, no i pred toga jedan poraz i to onaj od Urugavaja prije 63 godine, dan je koji bi i Brazil najradije zaboravio, a on pamti možda i bolje od pobjeda.

Lice ovog danas 81-godišnjaka obasja kada se prisjeća i svojih igračkih i trenerskih uspomena Pelea i Carlos Alberta na Svjetskom prvenstvu 1970-te, bez dileme njihovom najboljem izdanju od svih. Sa strašću u glasu se prisjeća i 1994, dana kada je Brazil konačno pobijedio ponovo.

Čak je veoma iskren i otvoren i o Ronaldovom čudnom i nikad do kraja objašnjenom napadu 1998, uoči finalne utakmice protiv Francuske u Parizu.

Ali ni jedna od tih slika slave, niti ni jedan od tih trenutaka drame ne može izbrisati 2-1 poraz od Urugavaja na Maracani u finalnoj utkamici Svjetskog kupa 1950-te, posljednjeg velikog fudbalskog turnira održanog u Brazilu.

Više od 60 dodina kasnije Brazil se susreo sa svojim velikim rivalom u svojoj zemlji i Kupu Federacije pobijedio sa 2-1, kvalifikujući se tako za finalni turnir i pored protesta nezadovoljnih građana Brazila.

„Taj dan prije 63 godine nikad mi ne izlazi iz glave,“ rekao je Zagallo za BBC.

„Ja sam bio tamo noseći svoju vojnu uniformu jer sam bio na odsluženju vojnog roka. Svi na Maracni su mahali bijelim maramicama podržavajući Brazil“.

Zagalo je još uvjek bio tinejdžer, jedan od 205.000 Brazilaca koji su sa kružnih stepenica čuvene fudbalske arene u Riju, gledali kako im se san o prvoj pobjedi na Svjetskom kupu raspršio pred očima. Brazil je prvi poveo. Urugvaj izjednačio. Ali onda, 11 minuta prije kraja Urugvajac Alcides Ghiggija uhvatio je na krivoj nozi brazilskog golmana Moacira Barabosu i Urugvaj je dao još jedan gol.

Nelson Rodrigues, poznati brazilski dramatičar, otišao je toliko daleko da je taj poraz Brazila nazvao „našom Hirošimom“.

Barbosa, brazilski čuvar mreže tog dana, postao je žrtveni jarac potom lutalica. Umro je siromašan 2000. Prije smrti, rekao je prijateljima da je najteži trenutak njegovog života bio kada se u nekoj prodavnici susreo sa nekom ženom koja je svima prisustnima rekla „on je čovjek zbog kojeg je plakao cijeli Brazil“.

„Zemlja je bila u žalosti", sjeća se Zagallo. “Svi na stadionu su plakali. To je razlog zbog kojeg Brazil ne smije izgubiti Svjetski kup 2014“.

„ Želim da vidim da Brazil igra fudbal, pobijedi za navijače i osvoji tu šestu titulu. Zato što su sve velike fudbalske zemlje koje su osvojile Svjetski kup pobijedile kod kuće - Engleska, Njemačka, Italija, Urugvaj, Argentina. Jedino Brazil to nikada nije uspio“.

„Ne bih mogao podnijeti da Brazil izgubi kod kuće po drugi put. Pobijedili smo već pet puta, žuti dres mora da se izdigne još jednom u svojoj zemlji,“ kaže čovjek čija se bronzana statua nalazi na glavnom ulazu Maracana stadiona u Rio de Ženeiru.

Izvanredan tim preko noći

Zagallo je nezaobilazna figura u svim ovim pobjedama, osvojivši više svjetskih kupova nego Pele. Prozvali su ga El Lobo, Vuk, nakon što je postao prvi čovjek koji je osvojio najveće fudbalsko priznaje prvo kao igrač, potom kao trener, podižući pehar 1958. i 1962. kao čuveno krilo onda 1970. kao selektor, te 1994. kao asistent selektora Carlos Albertu Perreiri.

Mogao je osvojiti bar još jedan, vodeći Brazil u finale 1998. kao selektor, ali su „Selecao“ (brazilska selekcija) doživjeli katastrofalan poraz od 3-0 od Francuske u emocionalnom finalu koji je kasnije postalo neslavno upamćeno po misteriji kojom je bio okružen iznenadni napad koji je uoči finala imao Ronaldo, u tom trentku najbolji svjetski fudbaler i jedan od najboljih napadača svih vremena.

„Mislio sam da ćemo da pobijedimo tog dana,“ kaže Zagallo. „Ali Ronaldo je imao peh, a sve se dogodilo dan uoči finala i to je uticalo na cijeli tim“

Zagallo je bio toliko otvoren da je opisao scenu dok je tim putovao ka Stade de France, znajući da njihov napadač „talisman tima" neće moći da im pomogne.

„Obično kada Brazil napušta hotel pred meč sve je muzika, ali tog dana to se nije dogodilo, nije bilo muzike ni u autobusu u kojem je bio tim”, prisjeća se.

„Svi igrači su se raspitivali šta je sa njim. Ali onda se Ronaldo pojavio na stadionu možda pet minuta prije početka utakmice i došao kod mene“.

„Rekao mi je 'Zagallo ne drži me van ovog meča. Ovo je važno za mene, sad se osjećam OK. Imao sam problem prije šest sati, bio sam na top klinci, oni su uradili sve moguće testove i dali mi jasno uvjerenje da sam zdrav'. Ja sam čekao da timski ljekar, Lidio Toledo, donese odluku, ali on nije rekao ništa. Niko nije rekao ništa. Ja sam onda preuzeo svoju dužnost kao njihov lider i rekao: Jesi li OK? A on je dogovorio: Nijesam dijete! Tako da to nije bila njegova greška, ali šok je uticao na sve“.

Zagallu je ponuđeno da se vrati kao selektor tima osvajača Svjetskog kupa 1970,ekipe za koju mnogi mnogi tvrde da je najbolja svih vremena, sve do dolaska moderne škole fudbala kojom dominira Španija svjetski i dva puta evropski šampion.

„Te 1970. mi smo igrali na isti način na koji Španija igra danas, ali ne istom brzinom. U svakom slučaju naš tim je bio veoma dobar sa loptom i posjedovanjem lopte, baš kao Španci danas, i to je bio tim koji je tako igrao jako dugo,“ kaže Zagallo.

„Nijesu bili u žurbi kad su imali loptu, dok su imali loptu u svom posjedu i čekali na šansu da poentiraju.Te 1970, nijesmo osjećali pritisak, čekali smo u sredini terena zato što igrači, kako sam insistirao, nijesu potpadali pod pritisak. Tako smo čekali priliku i protivnike na sredini terena i napadali kada se ukazala prilika. Promijenio sam način na koji je tim igrao od vremena kada im je selektor bio Joao Saldanha. Ja sam praktično popunio pet brojeva 10, Rivelino, Jairzinho, Tostao, Pele i Jerson – plus Clodoaldo i Carlos Alberto Torres na bekovima, kao što se igra danas. Iznenadili smo svijet i osvojili Svjetski kup nakon igranja najboljeg meča kojeg sam do tada vidio - protiv Engleske - kada smo pobijedili sa 1-0, ali smo mogli i izgubiti sa 1-0."

Autoritet Maria Zagalla rastao je više od 60 godina. Malo ko može pozvanije da odgovori na pitanje o tome da li Brazil ima talenta i čvrstine da još jednom, iduće godine, to ponovi. “Brazil je Brazil. Mogu da se pretvore u izvanredan tim tokom noći“, kaže.

„Tim raste. Ja sam imao dovoljno sreće da napravim izmjene i pronađem moj tim za dva mjeseca, i sve je funkcionisalo. Hajde da vidimo šta će se dogoditi, što prije Felipao (selektor Luiz Felipe Scolari) nađe svoj tim, to bolje za Brazil“.

Ko je Mario Zagallo?

Rođen 9.avgusta 1931. Igrao za timove America, Flamengo i Botafago kao lijevo krilo. Osvojio Svjetski kup kao igrač sa Brazilom 1958 i 1962. 33 puta je bio kapiten Brazila. Osvojio je Svjetski kup kao selektor 1970. I asistent selektora 1994. Bronzana statua Zagalla krasi glavni ulaz stadiona Maracana u Rio de Ženeiru.

Ronaldo o Zagallu: „On je bio jedan od najvećih brazilskih igrača svoje generacije, i nakon osvajanja svjetskog kupa četri puta, on je ostavio neizbrisiv trag u brazilskom fudbalu. Za mene je velika čast da sam mogao raditi sa njim“.

Carlos Alberto 1970. kapiten: „Te 1970-te, Selecao, koji sam smatrao najboljim timom ikad počeo je da sastavlja skupa godinu ranije 1969. Joao Saldanha, koji je najveći dio tima pokupio od FC Santosa“.

„Kada ga je preuzeo, Zagallo je bio dovoljno inteligentan da to ne dovodi u pitanje, ali je svemu tome dao svoj pečat, naročito u pogledu modernizovanja taktike“.

„Nakon što je Selecao postavio na pravi put, organizovao je turu od deset utakmica za zagrijavanje, što je rezultiralo sa deset pobjeda, dva remija, 26 datih golova i samo pet primljenih“

„Samopouzdanje se vratilo kao što je postigao i nivo međusobnog razumijvanja. među igračima. Zagallo je bio od fundamentalnog značaja za osvajanje titule.“