Dostupni linkovi

logo-print
U grad Mostar se, prema nezavaničnim podacima, vratilo nešto manje od jedan posto prijeratnog srpskog stanovništva. Veliki broj kuća do danas nije obnovljen.

U očekivanju povratka, mnogi mostarski Srbi ostali su živjeti u Nevesinju, gdje žive kao podstanari, mnogi u stanju socijalne potrebe. Mnogo je želja, ali jedna je najveća - vratiti se u svoj rodni dom.

„Kad sam prvi put otišao u Mostar 7. juni ’98. - to je prvi taj odlazak, svaki sam zapisao u dnevnik od ’97. do danas“, kaže Lazo Golubović koji još uvijek vodi dnevnik.

Počeo je nakon rata da piše o životu, svojoj porodici, vremenima za kojima žali, bijedi u kojoj živi i pokušajima da se vrati u svoju rodnu kuću u Mostar.
Dnevnik Golubovića

Dnevnik Golubovića


„Svaki dan sam zapisao. I svaki mi je radni skoro - koliko sam puta otišao u gradsku upravu, koliko sam puta u katastar po 10, 15 maraka, u gruntovnicu, onda oni zahtjevi na svaki konkurs, na svaki oglas, javni pozivi tu su bili u gradskoj upravi. Sve sam papire predavao. To me koštalo vremena i vremena, novaca i novaca - a do danas ništa uspio nisam“, priča on.

Lazo je izbjegao iz Mostara početkom rata. Mislio je da neće dugo trajati i da će ljudi učeniji od njega smisliti rješenje. Zbog toga je i ostao u Nevesnju, jer je, kaže, najbliže Mostaru. Veliku kuću sa imanjem zamijenio je trošnom staćarom za koju izdvaja većinu novca od invalidske penzije.

„Možete sada pogledati na čemu živim gore. Sad se nalazimo u podrumu. To sam sve podupirao, mučio se, kuća je bila napuštana - da bih stanovao u njoj. Evo vidite i sami, čekam kad će mi se srušiti. Svaki dan provjeravam pulčeve i čekam kad ćemo propasti odavle žena i ja u podrum. Smiješno, ali je tako“, kaže Lazo.

Pokušavao je Lazo godinama da se vrati u Mostar. Za razliku od mnogih Srba koji su svoje obnovljene kuće prodali, on je želio ostati. Jedno vrijeme nakon rata sa starom majkom proveo je u improviziranom kolektivnom centru u Mostaru, ali ni to nije ubrzalo njegov povratak. Majka je umrla, a on se vratio ženi i djeci u Nevesinje.

„Među prvim sam se vratio u naše kolektivne smještaje, kako smo ih zvali, da bismo očistili naše kuće. Doli smo dobivali neku pomoć u hrani, tu smo noćijevali, spavali. Pokojna majka isto se bila vratila zbog svoje kuće. I bile su neke prva, druga, treća faza – znači da bi se radile najprije kuće koje su malo oštećene, i tako je i bilo. Međutim, od tada pa do danas moja kuća nije došla na red“, kazao je on.

Nije sam u nesreći

Sa sjetom i ogorčenjem Lazo prevrće stranice dnevnika. I danas se sjeća riječi petogodišnje kćerke, koja ga je u ratu pitala zašto nije poginuo - jer da jeste, bolje bi živjeli.

„Imali smo platu u visini jedne rakije. Poslije rata smo sretni bili, kad je rat završio, da skinemo uniformu i da razdužimo oružje. I od tada do danas boračke organizacije i od toga svega sam dobio za tri godine po 150 maraka godišnje“, navodi Lazo.
Kad vidim na televiziji kako ljudi žive, onda sam sretan što sam živ, što imam šta jesti.

Prijeratni vozač u poslovnici Šipada u Mostaru svakodnevno susreće svoje nekadašnje kolege i prijatelje. Ponekad im preveze drva, ponekad namirnice, starim kamionom kojeg je naslijedio. Pojede se i popije, a nakon toga svak svojoj kući. On putem za Nevesinje.

„Kako ću ja ne želiti da se vratim? Normalno, meni ne smeta ni komšija prijeratni, ni komšija što je doselio sada. Želio bih se vratiti – jer ne mogu u Nevesinju podnijeti ni sami zrak. Ovdje mi zrak ne odgovara. Znači odgovara mi to mjesto i želio bih se vratiti, ali uslova nikakvijeh nemam. Ne mogu se vratiti na ništa“, kaže on.

I naredne godine Lazo Golubović će aplicirati za obnovu porodične kuće. Unatoč svemu, nije ljut jer, kaže, u svojoj nesreći nije sam. Sličnih ima i previše u BiH.

„Čitavom narodu su digli ruke. I zato kad sve to vidim na televiziji kako ljudi žive, onda sam sretan što sam živ, što imam šta jesti. I ovdje sam sretan kao podstanar, kad vidim ostale preko televizije i inače kad hodam malo kroz sela, kako se pati ovaj narod, kako nema - kako nema za života golog, nema uslova da radi. Evo ja imam neki uslov, pa radim ponešto iako sam bolestan i ne mogu, ali se trudim koliko mogu“, kazao je Lazo Golubović.
  • 16x9 Image

    Tina Jelin - Dizdar

    Novinarstvom se počela baviti 1996. godine. Od 1998. radi za Radio Slobodna Evropa. Bila je i stalni suradnik Studija 88,  Radija101, Reuters-a. Višestruko nagrađivana novinarka.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG