Dostupni linkovi

logo-print

Labović-Marinković: Osjećamo se slobodno, a živimo u ogradama


U čitavoj BiH, kao i u hiljadama drugih širom Evrope, obilježena je Noć muzeja. Na inicijativu Međunarodnog muzejskog savjeta, već osam godina, naši muzeji otvaraju svoja vrata brojnim posjetiocima, pružajući im mogućnost da razgledaju zbirke, ali i da se upoznaju sa plemenitim djelima koja ostvaruju stručnjaci zaposleni u ovim institucijama.

Gost RSE je Ljiljana Labović-Marinković, direktorica banjalučkog Muzeja savremene umjetnosti, preko koga je evropska inicijativa u Noći posvećenoj muzejima našla svoje poklonike u BiH.

RSE: Po osmi put obilježavate Noć muzeja. Po čemu će ova biti pamćena?

Labović Marinković: Po jednoj istrajnosti. Muzej savremene umjetnosti je lociran u centru Banja Luke. Na najbolji način dokazuje kako jedna muzejska institucija, koja podrazumijeva tišinu i neku drugu dolaska i atmosfere u njoj, može biti dobro okupljalište i saborište hiljada ljudi koji se dobro zabavljaju, koji su došli da čuju dobar i kvalitetan bend, kao što je bila grupa iz Zagreba, i na jedan tako svečan način proslave Noć muzeja. Rekla bih da tim našim manifestacijama, kojima svaki put dodamo jedan ozbiljan i dobar koncept, na Trgu stvaramo atmosferu svečanosti i slavlja.

RSE: Kakao je svih ovih godina publika percipirala vaše manifestacije? Odziv je dobar, očigledno.

Labović Marinković: Odziv je dobar. Muzej savremene umjetnosti RS je pokrenuo tu inicijativu. Na moj je slučajno zalutao mail iz centrale. To sam pročitala. Dopala mi se ideja. Imali smo malo vremena da se spremimo. Prije nekoliko godina manifestacija je pokrenuta iz Francuske, ali smo odmah požurili i već prve godine uspjeli smo da animiramo kolege iz Muzeja RS i sve druge institucije da napravimo program. To je počelo da raste. Mediji su bili skloni da nam pomognu, što je jako važno jer mi nemamo novca.

RSE: Većina ljudi i ne zna istorijat Muzeja savremene umjetnosti, ni kako je nastao, ni šta sve imate u svom bogatom fundusu.

Ljiljana Labović Marinković

Ljiljana Labović Marinković

Labović Marinković: Velike nevolje nekada rađaju i velike dobre stvari. Ova nesretna Banjaluka je 1969. godine bila zaista porušena u strašnom zemljotresu. Grad Banja Luka se odlučio da na svaki način što prije popravi sve te ruševine. U tome svemu, solidarnost ljudi iz bivše Jugoslavije je bila ogromna. Počeli su da se angažuju na sve moguće načine. Tako su iz svih gradova stizali lijekovi, ćebad, šatori. Umjetnici, kao najveće ljudske duše, su napravili jednu akciju u Jugoslaviji i slali su porušenom gradu svoja umjetnička djela, da bi napravili aukciju kojom bi od prodaje tih slika grad kupio ono što mu u tim transportnim kutijama i kamionima nije stizalo.

Želim da pohvalim to vrijeme jer mi se čini da je sve ono, što je iza nas, bilo mudrije od nas svih danas. U to vrijeme je neko imao svijest da bi bilo šteta i grehota ta djela prodati, nego ih pokušajmo sabrati. Tako je sa pepela banjalučkog zemljotresa izrasla umjetnička galerija u Banja Luci, koja je odmah imala podršku svojih kolega iz Umjetničke galerije u Sarajevu.

Mi smo u to vrijeme djelovali kao filijala. Malo su se kancelarije selile od institucije do institucije u gardu, a onda se ta velelepna, ponosna naša željeznička stanica zapravo pokazala kao najotmenija, najkomfornija kuća koja će čuvati umjetnost. Od 1980. mi smo zvanično otvorili prvu samostalnu postavku pod ovim krovom. Kako su zbirke rasle, školovali se ljudi, mi smo se opredijelili da dokažemo da možemo da djelujemo kao Muzej savremene umjetnosti i od 2004. godine mi smo samostalni.

RSE: I sama zgrada Muzeja je jedan iznimni spomenik kulture, zvanično proglašen nacionalnim istorijskim spomenikom. Neshvatljive su odluke lokalnog suda o sudbini vaše zgrade, ali i cijele institucije.

Labović Marinković: Sve ono ranije što je bilo, je bilo mudrije nego ovo naše novo vrijeme, u kojem nam se čini, pošto je XXI vijek pun novih informacija i tehnologija, da je time pun i nove pameti. Možda malo nedolično govorim, ali ne znam kako bih drugačije prokazala situaciju u kojoj se jedan ovakav objekt, izgrađen 1891. godine, nekim čudom i nekim tajnovitim putevima našao na poziciji za prodaju zemljišta u centru grada, kroz tu fenomenalnu proceduru privatizacije. Samo još rijeke nismo počeli da prodajemo. Sve je pod upitom i sve je sada moguće da bude privatno vlasništvo.

I u tom nekom ludilu se ukazao problem u kojem je postalo upitno egzistiranje našeg Muzeja kao institucije. Čak na nekim portalima je bilo objavljeno da će vlasnik, koji bude kupio zemljište na kojem je Muzej, neki hrvatski biznismen, Muzej da pokloni hrvatskoj državi.

Osjećamo se kao Evropljani i slobodni ljudi, a živimo i dalje u ogradama nekih nonsensa koji zaista dovode u pitanje - zašto su onda 1891. godine, gradeći željezničku stanicu, odlučili da ona bude tako lijepa? Ako se iz Banja Luke vozom putovalo iz lijepe zgrade, koja je sada spomenik, koja je zaštićena, zašto to sada sve devalviram? Komisija za zaštitu nacionalnih spomenika je vezana Dejtonskim sporazumom i benefitima koje ima kao takva i ne može na pravi način da reaguje. Naš Zavod za zaštitu spomenika ne može na pravi način da reaguje, a u svijesti ne postoji odlučnost da jedan spomenik ne može biti ničija privatna imovina, nego je to baština Evrope.

RSE: Na žalost, opet svjedočimo praktičnom krahu dosta kulturnih institucija. Zemaljski muzej u Sarajevu je zapravo u okovima. Ni ostale institucije ne mogu se hvaliti spokojnim očekivanjem sutrašnjeg dana. Vi u RS možda imate više sreće, barem kada je pravni status u pitanju, ali ono drugo ipak nedostaje?

Labović Marinković: Zaista svi grcamo u problemima. Solidarišem se kao čovjek sa svojim kolegama, i u Sarajevu, i u Tuzli, i u Zenici, i u Helsinkiju koji imaju isti problem.

Nakon Noći muzeja, nakon činjenice da smo bili u fokusu i vaše pažnje, počesto zaboravljamo na ljude koji rade u tim institucijama. Ako jedan doktor nauke, arheolog, magistar ili etnolog, gubi 10 godina ne radeći ništa, šta to znači za njegovu karijeru i život? Kada će objaviti knjige, kada će promovisati svoje znanje pozivima na stručne kongrese po svijetu? Može jedan muzej, koji je star preko 100 godina, da dočeka svoju sudbinu za sljedeću stotinu, ali šta je sa smrtnicima koji pod njegovim krovom žive? Svi govore o Zemaljskom muzeju kao o zgradi. A niko ne govori o ljudima koji rade u njemu. Šta je sa njihovim karijerama?

Ja sam zbog toga vrlo često sasvim racionalno, zbog problema koji su racionalni jer sudski proces je racionalan proces, u dilemi da li treba da odustanem od svega i da kažem da neću ništa da radim, nego ću da zatvorim i da kukam. Onda se zapitam - A šta će biti sa mojim životom? Šta će biti sa životom mojih mladih saradnika? Oni moraju raditi.

RSE: U Sarajevu ima dosta sporenja u vezi sa odgovornosti menadžerskih timova. Može li se išta iznutra raditi i uraditi na poboljšanju stanja u kulturnim institucijama?

Labović Marinković: To svrstavam u domen energije. Smatram da moramo govoriti o tome koliko doprinosimo onome šta je baština i temelj tih vrednosti svijeta. Podatak koji otkriju naši arheolozi i podaci kojim doprinosimo istoriji umjetnosti ili našom izložbom u Veneciji, su univerzalno važni. Državna administracija treba da misli o problemu povećanja standarda. A mi moramo da se bavimo strukom i našim poslom. Imam vrlo kratku filozofiju kako bi se mogla urediti idealna država, bilo koja, a to je da u svakoj državi svako radi samo svoj posao.

RSE: Uskoro ćete put Venecije. Tamo će BiH konačno ući u vlastiti paviljon sa jedinstvenom prezentacijom. Može li dogovor oko tog nastupa pokrenuti jednu zajedničku akciju svih kulturnih radnika u BiH u borbi za bolje dana, da među vama nema razlike, nesloga, sujeta, pojedinačnih i grupnih interesa?

Labović Marinković: Mi smo inicijatori da se to na ovaj način desilo. Muzej savremene umjetnosti i mali tim Muzeja je od prošle godine, od septembra, putovao u Sarajevo svaki drugi dan, hodao po Banja Luci svaki treći dan i dokazivao da moramo da preskočimo vlastiti prag i da moramo da idemo na Venecijanska bijenale, da smo mi spremni da odgovorimo, da se može napraviti model i da ima najboljih među nama. Mi moramo da odemo. Kada kažem mi, ne mislim na Muzej savremene umjetnosti, ne mislim na Mladena Miljanovića, već na BiH. Sramota je da među svim državama svijeta ne bude i ova naša država u kojoj žive sjajni umjetnici. U kojoj djeluju sjajni kustosi, u kojoj se ima šta pokazati svijetu. Bolji smo od mnogih. Vidjet ćete poslije komentare.

Ako se u bivšoj Jugoslaviji mogao pronalaziti model da odu umjetnici iz Srbije, Makedonije, Slovenije, ako je bio nacionalni ključ, koji je otključavao dilemu višenacionalnog sastava tadašnje države, a zašto ne bi smo više-državni sastav naše države opredijelili na takav način?! Dvije institucije, Muzej savremene umjetnosti i Umjetnička galerija BiH su dva stuba savremene umjetnosti u BiH. Dajmo im obavezu i mogućnost da to rade. Ove godine Muzej savremene umjetnosti, za dvije godine Umjetnička galerija iz Sarajeva. Onda se neće uplitati, niti nevladine organizacije, niti ljudi kojima se čini da je to lako.

Mi smo odmah naišli na razumijevanje naših kolega iz Umjetničke galerije, od kolega iz Ars Aeivi-ja, od kolega iz Konjica koji rade bijenale savremene umjetnosti Art underground. Dobili smo podršku naših kolega iz Banjaluke, od Udruženja likovnih umjetnika, podršku, ne u smislu potpisa, iako su bili formalni, nego ljudsku podršku. Zato smo uspjeli.

Mi sada krčimo put. Sve i jedan dokument, koji smo dobili i na koji smo morali odgovoriti prema Veneciji, bit će kopiran i spreman da ga predamo našim kolegama, da bi njima olakšali put za dvije godine na 56. bijenale. Moramo tako razmišljati jer vrijeme čuda koje traje u BiH, već 20 godina, je jedini alibi za neradnike, jedini alibi za ljude koji neće da se pokrenu jer imaju odgovor na sve – nemam para, nemam mogućnosti, nemam razumijevanja. Sve ja to nemam, ali to moram da stvorim. Mi smo to stvorili 2013. Neka ovaj razgovor bude prilog više, da se 2015. godine ponovo digne zastavu BiH u Veneciji. Ako nemamo Novaka Đokovića, imamo Mladena Miljanovića, Maju Bajević, Damira Nikšića, imamo umjetnike iza kojih moramo stati.

Izvinjavam se na emocijama, ali govorim sa toliko ljubavi i vjere da svako od nas može doprinijeti da nam bude bolje, a najlakše je ne činiti ništa da nam bude sve gore. Ovo je grumen optimizma koji mora biti tlo BiH po kojoj koračamo. Nemamo rezervne živote.
  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG