Dostupni linkovi

logo-print
Kada je ovih dana Evropska Unija odobrila Srbiji status kandidata za članstvo - sa stranica vodećeg bošnjačkog dnevnika u Sarajevu došli su prijekori o "nagradi za agresora" i "maćehinskom odnosu" Evrope prema Bosni i Hercegovini.

Kada je nešto ranije najavljena saglasnost o prvom popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini još od predratne 1991. godine - iz dijelova bošnjačke političke i intelektualne elite stigli su prigovori kako se na taj način "legalizuju posljedice genocida" i "cementira podjela zemlje".

Pokušaji da se povodom ozvaničenja kandidature Srbije za Evropsku Uniju bošnjačkoj javnosti nametne samosažaljevajuća priča o srpskoj agresiji i evropskom maćehinstvu prije će dodatno odgoditi nego potaći proevropska nastojanja u samoj Bosni i Hercegovini.
Kad je ovih dana novi ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Zlatko Lagumdžija na samom početku tog mandata najprije otišao na razgovor s rukovodstvom Republike Srpske u Banjaluci - optužen je da na taj način doprinosi održavanju privida o državnosti tog entiteta i tako, htio-ne htio, podržava separatističke tendencije entitetskih vođa.

Iako se radi o tri različita povoda, oni imaju i jednu zajedničku nit: upućuju na potpuno odsustvo bilo kakve djelotvorne bosanske državne politike.

Pokušaji da se povodom ozvaničenja kandidature Srbije za Evropsku Uniju bošnjačkoj javnosti nametne samosažaljevajuća priča o srpskoj agresiji i evropskom maćehinstvu prije će dodatno odgoditi nego potaći proevropska nastojanja u samoj Bosni i Hercegovini.

Svijet je za bavljenje krivičnopravnim dimenzijama ratova devedesetih na Balkanu formirao Tribunal za ratne zločine u Hagu i to je još jedino mjesto gdje se svode računi devedesetih: Srbija je ispunjavanjem obaveza prema tom Tribunalu - u hapšenjima i izručenjima Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Gorana Hadžića - uklonila i neke od najtežih prepreka kandidaturi i Evropa je to uvažila.

Iz bosanske, i konkretno bošnjačke perspektive, krajnje je neproduktivno zamjerati Evropi zanemarivanja Bosne i Hercegovine: za njeno zaostajanje za svim susjedima na evropskom putu; sva odgovornost - i među Bošnjacima i među Srbima i Hrvatima - počiva na vladajućim političkim opcijama u proteklih deceniju i po koje nikada nisu postigle domaću saglasnost o evropskim prioritetima. Dok su susjedne zemlje - i naročito Hrvatska - ispisivale domaću zadaću u primjeni evropskih standarda, bosanskohercegovačke plemenske vođe bile su zaokupljene nepomirljivim sukobljavanjima oko projekata "stopostone države" i "referenduma o otcjepljenju". Rezultat su nepovratno izgubljene godine za koje je najmanje uputno optuživati Evropu.

Protivljenje popisu stanovništva takođe ima za posljedicu amnestiju prevlađujuće bošnjačke politike od Dejtona do danas: ako se popis posmatra iz perspektive njegove funkcije svuda u svijetu - kao bitnog instrumenta u planiranju razvoja i javnih službi poput školstva, zdravstva i socijalnog staranja, na primjer - onda je njegova politizacija u vidu predskazanja o "legalizaciji rezultata etničkog čišćenja" potpuno promašena.
Potezati danas, u kontekstu popisa, priču o tome kako nije proveden aneks Dejtonskog sporazuma o povratku svih na svoje beznadežno je zakasnjelo i krajnje licemjerno kad dolazi iz krugova pod čijim su nadzorom nestale milionske donacije namijenje, pored ostalog, povratnicima.

Popis će, naime, statistički biti upoređivan s prethodnim popisom, onim iz 1991, i nema sumnje da će ta poređenja biti i dokument o temljitosti masovnih ratnih progona ali i poratnih migracije i promjene etničke slike u kojoj određenu ulogu jeste imao i poziv ratnog vodstva bosanskih Srba na masovno napuštanje teritorija Federacije, ali i odsustvo bilo kakvih nastojanja u bošnjačkoj politici da se stvaraju uslovi za povratak i obnovu multietničkog karaktera područja s bošnjačkom većinom.

Potezati danas, u kontekstu popisa, priču o tome kako nije proveden aneks Dejtonskog sporazuma o povratku svih na svoje beznadežno je zakasnjelo i krajnje licemjerno kad dolazi iz krugova pod čijim su nadzorom nestale milionske donacije namijenje, pored ostalog, povratnicima.

Tu nekako dolazimo i do reakcija na Lagumdžijinu posjetu Banjaluci. Kritika dolazi iz krugova onih političkih i intelektualnih opcija koje počivaju na vječitoj konfrontaciji: ona dobro dođe u raspirivanju patriotskih osjećanja i predizbornih obećanja ali su njeni praktični politički učinci "ispod nule" - od takve politike Bosna i Hercegovina je u posljednjih šest godina uglavnom nazadovala.

Ona je sada došla u fazu kad, nakon napretka u evropskim ambicijama i Hrvatske i Srbije, mora tražiti unutrašnju saglasnost o onome što, uprkos svim složenostima ustavnog uređenja jedne postkonfliktne države, može i mora da se uradi kako bi se najzad nastavilo približavanje NATO-u i Evropskoj Uniji.

Pa ako u tome nema ni raspoloženja ni obećanja među vanjskim partnerima o bilo kakvom "Dejtonu 2", koji bi radikalno promijenio državno uređenje, treba - bez opterećenja nagađanjima ko dobija a ko gubi, zbog kojih uglavnom svi gube, - primijetiti kako dobronamjerni strani posrednici poručuju da će ispunjavanje uslova za približavanje euroatlanstkim integracijama imati tu pozitivnu funkciju "Dejtona 2" u mjeri u kojoj bude doprinosilo većoj funkcionalnosti bosanske države.

O tome, čini se, postoji duboka američko-evropska saglasnost i dobra volja i zato je potpuno pogrešno protiviti se nastojanjima za postizanje domaće saglasnosti kakva su - u susretu u Banjaluci - demonstrirali Lagumdžija i Dodik.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG