Dostupni linkovi

logo-print
Mjesec dana prije Samita NATO-a u Čikagu (20. i 21. maja) među onima koji su predsjedavali nad proširenjem euroatlantskog odbrambenog saveza, posebno u protekle dvije decenije nakon okončanja hladnog rata u kojima je NATO od 12 članica od formiranja u 1949. narastao na 28 uz najmanje još pet zemalja u redu za prijem, obnavlja se rasprava koja je na izvjestan način bila utihnula tokom dugog zastoja u funkcionisanju institucija bosanskohercegovačke države nakon oktobarskih izbora 2010: je li došlo vrijeme za ubrzaniji prijem Bosne i Hercegovine u članstvo NATO-a?

Prije tih izbora čuli su se vrlo uticajni glasovi u najuticajnijoj članici saveza u prilog što skorijem prijemu Bosne i Hercegovine. Od tada - unutrašnja neslaganja i disfunkcionalne državne institucije praktično su paralisale napredak prema ispunjavanju uslova za približavanje i Evropskoj Uniji i NATO-u.

A napretka je - u poratnim godinama - bilo: u sjedištu NATO-a naročito je bilo zapaženo usvajanje zakona o odbrani u 2005. godini kojim su ukinuta obavezna regrutacija i entitetske vojske i formirano državno ministarstvo odbrane. Takođe, pozitivno je ocijenjen bosanskohercegovački doprinos međunarodnoj bezbjednosti u vidu simboličnog učešća u operacijama NATO-a i u Iraku i u Afganistanu.

Ali, zapažena su i etnička neslaganja i prepreke provođenju reformi koje bi povećale funkcionalnost države u svim aspektima - uključujući i odbranu - u čijem su reformisanju u dugom periodu prepreku predstavljale i velike količine stare municije i naoružanja za čije uništenje nije mogla da se postigne saglasnost u Predsjedništvu a čije je čuvanje zahtijevalo angažovanje nesrazmjernog broja vojnika na štetu očekivane dalje modernizacije i reforme vojnih snaga. To što je i za tako očito potreban korak bilo potrebno višegodišnje ubjeđivanje, samo je potcrtavalo zabrinutost među zagovornicima ubrzanijeg prijema Bosne i Hercegovine u NATO u vezi sa sposobnošću njenih institucija da provode imalo složenije neophodne odluke i reforme.
Neki od najbližih saradnika Milorada Dodika nastavili su da uvjeravaju zapadne sagovornike kako će, nasuprotim povremenim manifestacijama konfrontacione retorike sračunate na dopadanje domaćoj publici, Republika Srpska podržati pridruženje Bosne i Hercegovine NATO savezu.

Otkako je Bosni i Hercegovini prije tačno dvije godine, na zasjedanju ministara spoljnih poslova NATO-a u Talinu, ponuđeno pridruživanje Akcionom planu za članstvo u savezu - uz sve ostale reforme neophodne za funkcionalniju državu, ostao je neispunjen i ključni uslov za aktiviranje Akcionog plana: prenos sve nepokretne vojne imovine neophodne za buduće odbrambene potrebe na nivo države.

U svim javnim saopštenjima od tada, vodstvo NATO-a potvrđivalo je da su Bosni i Hercegovini "otvorena vrata" čim ispuni tu obavezu.

Kako je u protekle dvije godine postajalo očito da je i vojna imovina, kao i sve drugo u vezi s euroatlantskim perspektivama, postalo predmet etničkog veta i ucjena, pojavljivali su se uticajni glasovi - prije svega u Vašingtonu - u prilog traženju formule koja će pasivnu "politiku otvorenih vrata" zamijeniti aktivnim poticanjem bosanskohercegovačkih institucija na ispunjavanje obaveza od kojih zavisi ubrzani prijem u članstvo. Vjerovalo se da bi stavljanje na sto konkretne ponude za članstvo, s definisanim obavezama i rokovima, moglo predstavljati taj poticaj ubrzanom pridruženju.

Zagovornici aktivnog poticanja Bosne i Hercegovine na pridruženje smatrali su da za razliku od recimo baltičkih zemalja, bivših pripadnica "sovjetske imperije", u slučaju Bosne i Hercegovine članstvo u savezu nije samo garancija protiv bilo kakve spoljne prijetnje njenom opstanku nego i garancija njene unutrašnje stabilnosti u kojoj zagovornici države dobijaju zaštitu tog državnog okvira, a zagovornici entiteta garanciju protiv bilo kakve jednostrane promjene ustavnog uređenja.

Takva očekivanja osnažena su i razgovorima vođenim u Sarajevu i Banjaluci s predstavnicima dviju krajnosti bosanskohercegovačkog političkog spektra u kojima je američkim sagovornicima rečeno kako prijem u NATO "uklanja strah" iz razmišljanja o bosanskoj budućnosti uz uvjeravanja i najtvrdokornijih zagovornika entitetskih interesa kako bi "koliko sutra" potpisali odluku o pridruženju. Ta uvjeravanja unekoliko su dovedena u pitanje svojevremenim pozivom najuticajnijeg političara u Republici Srpskoj za povlačenje bosanskohercegovačkih vojnika sa vježbi NATO-a u Gruziji ali su i neki od njegovih najbližih saradnika nastavili da uvjeravaju zapadne sagovornike kako će, nasuprotim tim povremenim manifestacijama konfrontacione retorike sračunate na dopadanje domaćoj publici, Republika Srpska podržati pridruženje Bosne i Hercegovine savezu.

Uticajni američki zagovornici zamjene pasivne "politike otvorenih vrata" poticajnijim pozivom za ubrzano pridruženje insistiraju kako nije riječ o nekom ublažavanju kriterija i "gledanju kroz prste" i kako bi Bosna i Hercegovina još morala da dokazuje kako nije samo potencijalni "korisnik usluga bezbjednosti" nego i zemlja sposobna da doprinosi misiji NATO-a na način kako je to već činila posljednjih godina u Iraku i Afganistanu. Na primjedbe skeptičnijih učesnika u američkim razmatranjima perspektiva bosanskohercegovačkog članstva, kako se prijemom države s dubokim unutrašnjim protivrječnostima rizikuje uvoz nestabilnosti u NATO - zagovornici ubrzanijeg prijema odgovaraju kako NATO ionako godinama bdije nad bezbjednošću Bosne i Hercegovine i kako bi je prijemom u članstvo obavezao i na vraćanje tog duga u vidu simboličnog daljeg doprinosa u misiji tog saveza. To je okvir za bilo kakav razgovor o Bosni i Hercegovini i tokom predstojećeg samita u Čikagu.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG