Dostupni linkovi

logo-print
Kad je tačno prije 12 godina, 10. decembra 1999. umro predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, njegovu političku ostavštinu najsažetije je - u samo jednoj rečenici - opisao prvi američki ambasador u Hrvatskoj Peter Galbraith.

Rekao je kako je Tuđman bio " čovjek sa dva sna: nezavisna Hrvatska i evropska Hrvatska" i kako je prvi san ostvario a drugi se može početi ostvarivati tek njegovim odlaskom.

Sjetio sam se toga prateći rezultate prošlonedjeljnih izbora u Hrvatskoj u kojima je koalicija krajnje neobičnog imena - kukuriku, nazvana po restoranu u kojem je tek prošle godine osnovana, do nogu potukla Tuđmanovu Hrvatsku demokratsku zajednicu.

Bosna i Hercegovina je neposredno nakon rata imala - i propustila - priliku da se i prije susjeda približi euroatlantskim integracijama: u svijetu je postojala dobora volja da se nakon troipogodišnjeg ubijanja podupre njen ekonomski i politički oporavak.
Istovremeno i na izborima u Sloveniji pobijedila je stranka za koju se, kao i za pobjedničku koaliciju u Hrvatskoj, ocjenjuje da je "lijevo od centra": Pozitivna Slovenija ljubljanskog gradonačelnika Zorana Jankovića je - kao i kukuriku koalicija u Hrvatskoj - nova na političkoj sceni i njena pobjeda primljena je kao iznenađenje.

U tom ishodu izbora u Hrvatskoj i Sloveniji moglo bi ponešto korisno da se nauči i južnije, i u Bosni i Hercegovini i u Srbiji pored ostalog, ali ne treba biti preoptimističan: u bosanskom slučaju, nikada i nije bilo volje da se prizna kako bi imalo šta da se nauči od susjeda a događaji u svijetu prate se s ničim potkrijepljenom arogancijom na nivou rezonovanja očajnika iz Tanovićeve "Ničije zemlje" koji je zaokupljeniji da-ne-kažem-čime u Ruandi nego vlastitim bezizlazom.

Ta vrsta odbojnosti za tuđa iskustva kontekst je u kojem vjerovatno neće biti primijećeno kako je hrvatska javnost najzad izišla iz pretpolitičkog stanja u kojem se više od dvije decenije gotovo automatski svrstavala iza "zna se" koje partije opredjeljujući se za pretpostavljene "najhrvatskije" umjesto za potencijalno najprosperitetnije opcije: kratkotrajna vladavina SDP-a nije bitnije izmijenila stanje jer je on tada radi osiguranja vlasti bio primoran na neprirodne koalicije s kojima nije mogao značajnije provoditi željene društvene reforme.

SDP je i sada najuticajnija stranka pobjedničke koalicije - u kojoj su još i Hrvatska narodna stranka - liberalni demokrati (HNS), Istarski demokratski sabor (IDS) i Hrvatska stranka umirovljenika (HSU). Razlika između ranije i sadašnje koalicije je, prije svega, u tome što je sadašnja već u pripremama izborne platforme utvrdila zajedničke ciljeve pa tako neće imati razloga da u formiranju vlasti pravi kompromise i odustaje od bitnih dijelova vlastitog projekta.

Ono, ipak, što je presudno opredijelilo građane Hrvatske da se nakon dvije decenije potpune zaokupljenosti domovinom i šahovnicom okrenu temama i projektima od kojih se živi jeste danas već sasvim realistična perspektiva pripadanja evropskoj porodici naroda: u novom kontekstu, već ostvarenog članstva u NATO-u i sada već izvjesnog pridruženja Evropskoj Uniji, više nema nikakvog straha da bi neko mogao dovesti u pitanje granice i bezbjednost Hrvatske pa tako nema ni potrebe da se u izborima glasa za partije i ličnosti čija je dominantna politička referenca bila zasluga u ostvarenju projekta nezavisnosti.

Sad kad je nezavisnost postala neupitna, ne sumnjajući naravno ni u domoljublje novih izbornih pobjednika, došlo je vrijeme u kojem birači savršeno dobro znaju da je iza busanja u patriotska prsa u protekle dvije decenije obavljena temeljita preraspodjela i pljačka društvenih vrijednosti i da je sa današnjom neupitnošću suvereniteta najzad vrijeme da se glasa za projekt prosperiteta.

Bosna i Hercegovina je neposredno nakon rata imala - i propustila - priliku da se i prije susjeda približi euroatlantskim integracijama: u svijetu je postojala dobora volja da se nakon troipogodišnjeg ubijanja podupre njen ekonomski i politički oporavak.

Takve volje u samoj Bosni i Hercegovini, međutim, nije bilo. Uporno odbijanje da se utvrde i da se bezuslovno provode uslovi za pridruženje NATO-u i Evropskoj Uniji nije samo refleksija domaćih nesporazuma o tome kakva je i da li je ikakva Bosna i Hercegovina uopšte poželjna.

Pridruženje je - iz perspektive onih koji priželjkuju postepeni razlaz - krajnje nepoželjan ishod: njima je jasno da bi već ulazak u NATO, sa garancijama bezbjednosti koje ovaj savez daje članicama, iz razmišljanja o budućnosti uklonio strah na koji oni i te kako računaju.

Isto tako, jasno im je da sa ulaskom u Evropsku Uniju ideje fizičkih ili mentalnih granica i razgraničenja postaju bespredmetne i da "tekovine naše borbe" u vidu zatvorenih tržišta i rodbinskog ili partijskog favoritizma nemaju nikakve budućnosti u svijetu uređenih odnosa i vladavine prava. Zato na bosanskoj političkoj sceni još nema kukurikanja koje bi najavilo - svitanje.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG