Dostupni linkovi

Vijest o hapšenju Ratka Mladića predstavlja značajan korak prema zatvaranju i posljednjeg poglavlja istorije balkanskih ratova devedesetih. Taj događaj mogao bi, takođe, otvoriti i simbolično novo poglavlje unutarbalkanskog pomirenja i približavanja regiona euroatlantskim integracijama. Ratko Mladić, pored svih zlodjela za koja je optužen - uključujući troipogodišnji teror nad Sarajevom i genocid u Srebrenici - bio je ključna ličnost u mom razumijevanju kako je taj rat uopšte bio moguć.

Bio sam jedan od onih koji u takvo šta nije vjerovao. Samo koju nedjelju prije početka opsade Sarajeva učestvovao sam na konferenciji u organizaciji Aspen Instituta u Berlinu u martu 1992, na kojoj je - pored brojnih međunarodnih diplomata i eksperata za Balkan - učestvovala i Madlejn Olbrajt (Madeleine Albright) kao tadašnja predsjednica američkog Nacionalnog demokratskog komiteta. U toku i u pauzama konferencije objašnjavao sam uvaženim sagovornicima zašto sam mislio kako rat kod nas nije moguć. Navodio sam sve pozitivne razloge, uključujući i tradiciju i kulturu poštovanja za etničke i vjerske razlike u kojoj sam rastao, ali i "negativne razloge": to, recimo, da u gradu kakav je Sarajevo ne možete gađati bilo koji dio grada a da ne ubijate i svoje. Objašnjavao sam kako smo živjeli u istim stambenim zgradama, išli u iste škole, radili u istim firmama.

Trebalo je da prođu gotovo dva mjeseca opsade da bi mi u noći bjesomučnog granatiranja grada upravo Ratko Mladić pokazao gdje sam griješio kad sam govorio kako mi i ne možemo ratovati jedni protiv drugih.

Te majske noći, dok su grad potresale eksplozije, snimljene su Mladićeve komande artiljeriji oko grada, u kojima je u transu u kojem je naređivao nove runde bombardovanja državnog Predsjedništva, u jednom trenutku naredio: "Tuci Velušiće, tamo nema srpskog življa mnogo!"

Ta komanda, u kojoj srpski general pokazuje da mu je svejedno ako njegova artiljerija ubija i Srbe - ako ih nije baš mnogo - pokazala je kako se u razmišljanjima o balkanskom ratu i miru nije moglo računati na ljudske obzire ni prema "svojima" a pogotovu ne prema "tuđima". Ta naredba odjednom je objasnila i kako je bilo moguće da srpska artiljerija i snajperi u opsadi Sarajeva u ubijanju civila u redovima za hljeb i vodu, na pijaci i u stambenim zgradama, pored ostalih građana Sarajeva ubijaju i brojne sarajevske Srbe među kojima i desetinu mojih komšija i prijatelja. Ona je imala istu ideološku inspiraciju kao i predratni poziv srpskog poslanika u bosanskoj skupštini sarajevskim "soliterskim Srbima" da se pridruže nacionalnoj stvari jer stambene zgrade u kojima žive "nisu njihova ognjišta" koja će braniti.

Ratko Mladić je ostavio neizbrisive tragove o tome koliko je uživao u ulozi gospodara tuđih života i smrti.

Utire se put prema regionalnom pomirenju

O tome postoji obilje tonskih i filmskih zapisa. Osim snimaka njegovih naredbi za granatiranje Sarajeva, sačuvane su i komande o "razvlačenju pameti", o teroru tokom prve opsade Srebrenice, a posebno televizijski snimci ulaska njegovih trupa u tu "zaštićenu zonu" 11. jula 1995. kad je pred kamerama "poklonio taj grad srpskom narodu za osvetu Turcima za bunu na dahije".

Ratko Mladić stiže na aerodrom u Sarajevu koji je pod kontrolom UN-a, avgust 1993.

Za samo nedjelju dana njegove snage likvidirale su oko 8.000 ljudi, muškaraca od dječačke do odmakle dobi.

Slušam jutros pokušaje balkanskih posmatrača da povodom vijesti o hapšenju Mladića ponude neki "istorijski kontekst". Nepodijeljeno je mišljenje kako to predstavlja korak prema ostvarivanju evropskih perspektiva Srbije uz uobičajenu dozu sumnjičenja kako je hapšenje posljedica pojačanog međunarodnog pritiska: najave nepovoljnog izvještaja predsjednika haškog tribunala o saradnji Srbije; holandskog insistiranje da Srbija prije bilo kakvog približavanja Evropskoj Uniji mora uhapsiti Mladića; diplomatskih nagovaranja.

Tim nagađanjima o motivima zašto je Mladić uhapšen "baš sada", više od petnaest godina nakon rata, svakako doprinosi i rašireno osjećanje kako se optuženi general nije mogao skrivati sve te godine bez raširene mreže jataka i pomagača i kako ni to ne bi bilo moguće bez učešća i dijelova državnih vojnih i obavještajnih službi. O tome će svakako biti još govora ali - bez obzira na sva ta nagađanja o motivima - današnje vlasti u Srbiji zaslužuju poštovanje za odluku o ispunjavanju međunarodne obaveze.

Taj događaj ima i moguće pozitivne regionalne dimenzije. Nakon ranijeg hapšenja Radovana Karadžića, sa hapšenjem Ratka Mladića utire se put prema regionalnom pomirenju i saradnji. Sa suđenjima dvojici najodgovornijih za ratne zločine u Bosni i Hercegovini - civilnom i vojnom vođi - međunarodno pravosuđe će zaokružiti dokumentovanu istoriju "udruženog zločinačkog poduhvata" i, ispunjavanjem pravde prema najodgovornijima, ukloniće prepreku obnovi razumijevanja među nevinima na svim stranama.

Ratko Mladić nakon hapšenja, 26. maj 2011 (Izvor: www.politika.rs)

Ko je Ratko Mladić?

Ratni komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske Ratko Mladić, rođen je 12. marta 1943. godine u selu Božanići kod Kalinovika. Završio je Vojno-industrijsku školu pri „Teleoptiku“ u Zemunu, a potom, kao šesti u klasi, i Vojnu akademiju kopnene vojske.

Oficirsku karijeru započeo je u Skoplju 1965. godine. Napreduje do načelnika za nastavu 3. vojne oblasti Jugoslovenske narodne armije (JNA) u glavnom gradu Makedonije. Početkom januara 1991. godine postaje pomoćnik komandanta Prištinskog korpusa. Krajem juna iste godine i odlazi u Knin. Tamo komanduje bitkama koje pobunjeni Srbi vode protiv hrvatskih snaga. Početkom marta 1992. po naređenju načelnika Generalštaba JNA Blagoja Adžić sa dužnosti u Kninu odlazi u Sarajevo. Preuzimajući dužnost od generala Milutina Kukanjca, Ratko Mladić postaje komandant 2. vojne oblasti JNA, sa sjedištem u Sarajevu. Od 12. maja 1992. godine, pa sve do kraja novembra 1996. godine, kako navodi Haško tužilaštvo, general Mladić je zapovjednik vojske bosanskih Srba.

Aprila 1992. Mladić je vanredno unapređen u čin general-potpukovnika, a već narednog dana postavljen je za načelnika štaba i ujedno zamenika komandanta u Komandi Druge vojne oblasti JNA u Sarajevu.

Na tu dužnost stupio je 10. maja 1992. General Mladić je, 12. maja 1992. godine, odlukom Narodne skupštine tada samoproglašene Srpske Republike u Banja Luci, a na predlog Radovana Karadžića, postavljen za komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske i na tom položaju je ostao do 1996. Redovno je unapređen u čin general-pukovnika 24. juna 1994.

Mladić je 1995. godine optužen za ratne zločine, koji uključuju genocid, saučesništvo u genocidu, zločin protiv čovečnosti i kršenje običaja ratovanja, pred Haškim tribunalom.

Pod njegovom komandom, kako je navedeno u optužnici, ubijeno je više od sedam hiljada zarobljenih muslimana na području Srebrenice. Pod njegovom komandom granatirano je Sarajevo i snajperski su ubijani civili sa okolnih brda iznad grada.

Novembra 1996. godine, ukazom tadašnje predsednice Republike Srpske Biljane Plavšić, Mladić je smenjen sa mesta komandanta Glavnog štaba VRS i nije imenovan za Načelnika Generalštaba, pod pritsikom međunarodne zajednice i Haškog tribunala.

Zvanično, vojna karijera u VRS mu se završava polovinom 1997. godine, dok nezvanično oficir VRS ostaje sve do penzionisanja, 7. marta 2002, kada ukazom Predsednika Republike Srpske "prestaje profesionalna vojna služba general-pukovnika Ratka Mladića."

Međutim, Mladić je imao status aktivnog vojnog lica i u SRJ, sve dok ukazom predsednika SRJ Vojislava Koštunice 28. februara 2001. nije penzionisan.

Sva nepokretna imovina zamrznuta mu je stupanjem na snagu Zakona o zamrzavanju imovine haškim beguncima, usvojenog u parlamentu Srbije i Crne Gore, 7. aprila 2006.

Utvrđeno je da je u vojnim objektima boravio do početka 2002. godine, od kada mu se gubi svaki trag. Svi dosadašnji pokušaji da bude uhapšen su propali, čak i posle hapšenja mreže njegovih jataka pre nekoliko godina.

Ratko Mladić je od 1966. oženjen Bosom, ima sina Darka.

Izmenjenu optužnicu možete pročitati OVDE.

Podaci o predmetu.

Ratko Mladić se tereti za:

- direktno učešće u genocidu počinjenom nakon pada Srebrenice u julu 1995. godine;

- široko rasprostranjenu kampanju progona, deportacija, mučenja i ubistava tokom 1992. godine u velikom delu Bosne i Hercegovine uključujući zloglasne logore poput Omarske, Keraterma, Manjače i Trnopolja u severozapadnoj Bosni i Hercegovini.

- teror kojem su bili izloženi civili tokom opsade Sarajeva od 1992. do 1995. godine;

- ubistvo blizu 8.000 muškaraca i dečaka nakon pada Srebrenice.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Povezani članci

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG