Dostupni linkovi

logo-print
Ovih dana sam u vašingtonskom predgrađu Bethesda u Marylandu najzad pogledao film Angeline Jolie "U zemlji krvi i meda". Američka kolegica - koja je željela da film gleda sa mnom kao s nekim ko je iskusio opsadu Sarajeva - potresena scenama nezamislive okrutnosti, od ubijanja bebe do masovnih silovanja i egzekucija - pita me uz piće nakon projekcije: "Nije li Angelina svoja antiratna osjećanja potcrtala umjetničkim pretjerivanjem u pokazivanju ekstremne okrutnosti: je li zaista moglo biti tako kao u filmu?"

Odgovaram kako za svaku filmsku scenu okrutnosti znam bar po nekoliko primjera okrutnosti u bosanskohercegovačkoj ratnoj stvarnosti: ako bacanje u smrt rasplakane bebe izgleda stravično - za mene ništa manje stravično nije bilo granatiranje sarajevskog porodilišta u maju 1992. u kojem je ubijeno i petoro novorođenčadi ili spaljivanje u junu te godine 65 osoba u kući u Pionirskoj ulici u Višegradu među kojima je bila i majka s djevojčicom starom samo dva dana koja još nije imala ime; ako su teške za gledanje i neprobavljive scene odvajanja žena i silovanja - šta reći o postojanju logora za silovanja u ratnoj Bosni,
u fočanskom Domu partizana, u višegradskoj Vilinoj Vlasi, u prijedorskim mučilištima u Omarskoj i Keratermu; ako su do nevjerice šokantne scene grupnih egzekucija nenaoružanih zarobljenika bez suda i presude - nije li svako ko je to htio mogao vidjeti scene "škorpionske" egzekucije srebreničkih momaka i dječaka, nije li mogao pročitati o masovnom smaknuću na vlašićkim Korićanskim stijenama u avgustu 1992. kad je iz konvoja prijedorskih logoraša izdvojeno i strijeljano više od 200 "muškaraca vojničke dobi" ili se obavijestiti o masovnim pogubljenjima hiljada Srebreničana u julu 1995; ako vam se čini da bi moglo biti umjetničkog pretjerivanja u scenama hladnokrvnog snajperskog ubijanja civila - šta reći o stvarnom događaju u opsjednutom Sarajevu u novembru 1994. u kojem je snajper bezdušno preciznim hicem u glavu ubio sedmogodišnjeg Nermina Divovića dok je prelazio ulicu u centru grada s takođe ranjenom majkom Dženanom Sokolović ...

Ukratko - kažem kolegici potresenoj okrutnošću - svaku filmsku scenu bestijalnosti mogao bih potkrijepiti sa bar pet primjera takve bestijalnosti iz bosanske ratne stvarnosti.

Iako film nije i ne treba ni da bude istorija, pa da u dvosatnoj umjetničkoj priči o ratu postavi sva pitanja i ponudi sve odgovore, Angelina Jolie predstavila je i najčeća srpska nacionalistička objašnjenja nepovjerenja, sve do otvorene mržnje i "preventivnog genocida", protiv balkanskih susjeda: poistovjećivanje bosanskih muslimana s Turcima od prije 600 godina i Hrvata s ustašama od prije 50 godina pa makar ogromna većina njih nema nikakve istorijske, ideološke ili pogotovu lične i porodične veze ni s jednima ni s drugima.

VIDEO: Trejler za film "U zemlji krvi i meda"


Uvažavajući delikatnost teme i različite percepcije odgovornosti za ratna zlodjela Jolie je, kao debitantkinja u ulozi reditelja, u toku snimanja nebrojeno puta pitala glumce s kojima je radila - a svi oni su direktno ili indirektno iskusili rat - koliko su scene koje snimaju autentične iz njihove doživljajne perspektive. U jednom od intervjua povodom premijere njenog filma u instituciji najvišeg moralnog autoriteta kad je riječ o studijama genocida, američkom Muzeju holokausta u Vašingtonu, novinar je pitao rediteljku: jesu li u tim razgovorima tokom snimanja glumci promijenili nešto u dijalozima koje snimaju.

Rekla je kako nisu promijenili mnogo ali kako je ono što jesu promijenili bilo značajno: navela je primjer scene u kojoj Bošnjaci razgovaraju o Srbima i jedan od njih kaže kako nisu svi oni zli, pa i njegova je majka Srpkinja, a drugi dodaje kako i ne misli na sve Srbe već na one koji su odgovorni za opsadu.

Sa koliko je autorske odgovornosti za autentičnost svog filma Jolie nastojala da sve u njemu bude odgovorna interpretacija stvarnosti govori i to da je, recimo, za provjeru autentičnosti radio izvještaja u nekim od scena iz njenog filma tražila savjet ratnog dopisnika američkog Nacionalnog javnog radija Toma Gjeltena, inače i autora knjige o ratnom Oslobođenju pod naslovom "Sarajevski dnevnik - Grad i njegov list pod opsadom".

O svom radu na filmu Gjelten kaže: "Moja uloga je bila provjera činjenica. Angelina i njen producent željeli su da film bude koliko god je moguće tačan i pitali su i za takve detalje kao što je procenat međuetničkih brakova u predratnom Sarajevu. Kad sam izvještavao iz Bosne, smatrao sam da je rat zasluživao više pažnje nego što je dobijao, i bilo mi je drago da vidim holivudsku zvijezdu koja želi da kaže tu priču ponovo nakon svih ovih godina".

Američka prijateljica pitala me jesam li u filmu prepoznavao scene iz Sarajeva. Rekao sam: samo nekoliko panoramskih snimaka, ostalo je snimano u Mađarskoj, jer je u početku film neprijateljski dočekan u dijelu bošnjačke javnosti kojoj je i prije nego što je snimljena ijedna scena predstavljen kao "ljubavna priča" o navodnom zaljubljivanju Bošnjakinje u njenog silovatelja. Sada ga - kao "antisrpsku propagandu" - osuđuju prije nego što ga je iko vidio u srpskoj javnosti. To očito govori da ga treba pogledati.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG