Dostupni linkovi

logo-print

Bilo je, i na ovom mjestu, dosta riječi o tome kako je udruženo „vješanje mačku o rep“ odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o neustavnosti 9. januara kao Dana Republike Srpske istovremeno i „vješanje mačku o rep“ i priče o odanosti ideji vladavine prava predsjednika Republike Srpske i premijera Srbije. Ali, događaji u Bosni u Hercegovini svakodnevno nas podsjećaju kako je ta ideja potpuno strana i njenim političkim prvacima. Samo u protekloj nedjelji bilježimo dva zabrinjavajuća primjera.

U prvom – na vijest o hapšenju visokog državnog službenika i još jedne osobe pod sumnjom da su navodili na lažno svjedočenje u procesu koji izaziva veliko interesovanje javnosti predsjednik partije kojoj pripada taj službenik i koja ga je predložila za ministra na državnom nivou uzvratio je napadom na državno tužilaštvo. Rekao je kako je to nastavak nastojanja da se on dovede u vezu sa optuženim za organizovani kriminal, kako je njegov partijski izabranik „apsolutno nevin“ i kako ostaje jedini kandidat za upražnjeno mjesto u Savjetu ministara.

Ovom nipodaštavanju državnog pravosuđa pridružio se i bošnjački član državnog Predsjedništva Bakir Izetbegović ne nalazeći – u hapšenju kandidata za državnog ministra pod sumnjom za navođenje na lažno svjedočenje – razlog za odustajanje ili bar odgodu te kandidature.

Čitalac može autoru zamjeriti kako se „pretpostavka nevinosti“ – odnosno razumijevanje da su osumnjičeni nevini sve dok im se ne dokaže krivica – odnosi na sve i kako je i to jedan od stubova vladavine prava. Tačno, ali ako prvaci partija koje su preuzele odgovornost za provođenje evropskog projekta – uključujući i uspostavu vladavine prava – u bosanskoj Federaciji, sami optužuju najviše pravosudne institucije za „montiranje sudskih procesa“ u službi ko zna kakvih interesnih „lobija“ ili ako povodom toga ne dižu glas u odbranu nezavisnosti pravosuđa od političkih pritisaka onda je to krajnje zabrinjavajuća slika perspektiva vladavine prava.

U drugom primjeru – Ustavni sud Federacije presudio je da je neustavna Uredba kojom se pravo imenovanja upravljačkih struktura u javnim kompanijama s federalnih ministarstava prebacuje na Vladu Federacije. Ako je suditi po reagovanjima vladajućih federalnih partnera, i ova bi presuda mogla u zbirku primjera u kojima je „pojeo vuk magarca“: oni su, naime, gotovo završili podjelu izbornog plijena i postavili politički ili rodbinski najbliže na mjesta na kojima se odlučuje o javnim poslovima ili u diplomatiji i sada će „proučiti odluku Ustavnog suda“ i „odrediti se o njoj“ kad je dobiju.

Za to vrijeme će njihovi izabranici u javnim preduzećima donositi politički i finansijski profitabilne odluke o „doprihvatizaciji“ svega što je eventualno još preostalo nakon svih dosadašnjih poratnih operacija krčmljenja i prisvajanja javnih dobara. Stranački ekskluzivna ministarstva diktiraće „poslovne prioritete“ stranački okupiranim javnim preduzećima a da – u okviru međustranačkog sporazuma o nemiješanju u suverene interese partnera na vlasti – niko ne postavlja neugodna pitanja ili „montira“ kakve pravosudne postupke.

Propovjednici bosanskohercegovačke poratne demokratije, tranzicije i privatizacije u tome – kao ni u besprimjernom bogaćenju odabranih i siromašenju većine – ne vide niti će ubuduće vidjeti ništa loše: u sabiranju broja glasova koje su dobile stranke vladajuće koalicije i njihovi prvaci nalaziće legitimitet njihovih i ranijih i tekućih i budućih odluka i argument za osporavanje odluka čak i ustavnih sudova.

Iz istih političkih centara iz kojih se Dodikovo nipodaštavanje državnog pravosuđa osuđuje kao demonstracija secesionizma gotovo i da nema primjedbi kad nipodaštavanje dolazi sa vlastitih stranačkih vrhova: u njima se pravo na raspolaganje „plodovima demokratije“ podrazumijeva.

To je i društveni kontekst u kojem nema bliskih perspektiva uspostave vladavine prava. To što su se vođe svih političkih partija u Bosni i Hercegovini prošle godine i pismeno obavezali na provođenje „evropske agende“, odnosno reformi neophodnih za pridruženje Evropskoj Uniji, ne može voditi stvaranju povoljne poslovne klime ako ne bude poduprto vladavinom prava. Strani ulagači jednostavno neće investirati u zemlju jaranske ekonomije, u kojoj se odluke o poslovima, nabavci i uslovima poslovanja donose u skladu s interesima i kriterijima stranaka na vlasti i u kojima nema garancija za zdravu konkurenciju ni zaštite kapitala i ulaganja. Poslovno okruženje u kojem caruje korupcija – uz odsustvo nezavisnog i efikasnog pravosuđa – među građanima proizvodi osjećaj bespomoćnosti da se bilo šta promijeni i masovni cinizam prema političkoj eliti i, što je naročito štetno, obeshrabruje strane investitore.

Sve dok je gotovo isključivi motiv bavljenja politikom i ulaska u vlast otimačina za najuticajnije i najunosnije funkcije, svečane obaveze i obećanja za provođenje proevropskih reformi i pored svih evropskih poticaja i ohrabrenja ostaće – prazna priča.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG