Dostupni linkovi

logo-print

Kurspahić: Tamo gdje prestaju snovi


Vedad Ibišević i Edin Džeko na Svjetskom prvenstvu u Brazilu

Vedad Ibišević i Edin Džeko na Svjetskom prvenstvu u Brazilu

Može mi poštovani čitalac zamjeriti nostalgiju za godinama dječaštva, ali mi se – iz sasvim lične perspektive – čini kako „prvo iskustvo“ u bilo čemu važnom u našim životima, pa tako i u fudbalu, presudno određuje naša očekivanja, standarde i buduću zaokupljenost, recimo, fudbalom. U mom odrastanju to je bilo Svjetsko prvenstvo u Švedskoj 1958. godine. Kao 11-godišnjak, gledao sam ga na prvom, crno-bijelom televizoru niške proizvodnje, u stanu mog dobrog očuha Kemala Kolonića i majke Sene u Ljubiji. I bilo je i velikih radosti, poput pobjede Jugoslavije nad Francuskom (3:2), i mekog spuštanja na zemlju, nakon najminimalnijeg (1:0) poraza protiv Njemačke u četvrtfinalu, ali je moju fascinaciju fudbalom obilježila pojava Brazilca Pelea na svjetskoj sceni: pobjednički gol protiv Walesa u četvrtfinalu; tri gola protiv Francuske u polufinalu i još dva protiv Švedske u finalu. Na sličan način je Safet Sušić, sa po tri gola za Jugoslaviju protiv Rumunije, Italije i Argentine, zauvijek pridobio za FK Sarajevo i za fudbal generaciju mojih sinova.

Zato, evo, ni gotovo dva mjeseca kasnije, ne mogu da oprostim novozelandskom sudiji Piteru O'Liriju (Peter O'Leary) što je, poništavajući potpuno regularan gol Edina Džeke, prekinuo fudbalsku bajku s kojom je generacija mog sedmogodišnjeg unuka Andrewa živjela za uspon bosanskohercegovačkog fudbala u svjetski vrh. On mi je danima kasnije govorio kako smo morali ići daje „ali nam sudija nije dao“. Kao nekadašnji profesionalni zagovornik viteštva i u pobjedi i u porazu, u ulozi sportskog urednika i izvještača sa svjetskih prvenstava, pokušao sam uvjeriti Andrewa kako je jedini način da se u sportu nosi sa sudijskim nepravdama da se postigne taj potrebni gol. „Ali, mi smo ga postigli!“ – ostao je uporan u neprihvatanju nepravde.

Onda sam prošle nedjelje doživio i novo podsjećanje koliko je sasvim lako zaštiti fudbal, i dječačka osjećanja pravde,od sudijske samovolje ili ljudske greške: gledao sam snimak finalne utakmice Međunarodnog Kupa šampiona, u kojoj je Manchester United 4. avgusta u Majamiju pobijedio Liverpool, i zapazio trenutak koji me – mjesec i po dana kasnije – vratio na Svjetsko prvenstvo u Brazilu: u 65. minutu je Ashley Young s desne aut-linije ubacio visoku loptu prema golu, ona je preletjela golmana, odskočila od metalnu šipku koja drži mrežu u lijevom gornjem uglu i odbila se nazad pred Wayna Roonyja, koji je lako ubacio u gol. Sudija je u prvi mah priznao gol, ali je njegov pomoćnik preko mikrofona razmijenio nekoliko riječi sa „kontrolnim tornjem“ i signalizirao glavnom sudiji da poništi gol jer je lopta udarila spoljni dio mreže, dakle – bila je izvan terena.

Taj trenutak pokazao je kako je lako spriječiti sudijske nepravde i sudijske greške. Postoji video i telekomunikaciona tehnologija kojima se za najviše pola minuta može provjeriti većina najčešćih spornih sudijskih odluka – da li je ili nije bio ofsajd; je li ili nije lopta prešla liniju gola ili liniju igrališta; je li ili nije neko igrao rukom u napadu ili odbrani ... – i izbjeći štetu koju nanose pogrešne sudijske odluke.

Za Andrewa, kao i za desetine hijada dječaka iz njegove generacije, ovo Svjetsko prvenstvo bilo je njihovo prvo veliko fudbalsko iskustvo i razlog da s nestrpljenjem čekaju nove šampionate, i tragično je za sport ako je taj njihov uvod u svijet fudbala obilježen osjećajem da jedan običan sudijski previd, jedna pogrešna odluka, može okončati i tako impresivan uspon kakav je u pohodu na Brazil ostvarila bosanskohercegovačka reprezentacija: njihove velike pobjede nad Grčkom i Slovačkom, ukupno osam pobjeda i samo po jedan neriješen ishod i jedna izgubljena utakmica u kvalifikacijama, vrlo dobra utakmica s Argentinom ... Novozelandski sudija je, samo tim jednim previdom, prekinuo dječački fudbalski san. U ovom dobu tehnoloških čuda uopšte ne mora biti tako i odluke o tome ko će pobijediti i ići dalje ne moraju zavisiti od dobre ili loše volje, ili obične ljudske greške. Svjetska fudbalska organizacija baš na ovom Svjetskom prvenstvu eliminisala je jednu mogućnost takvih grešaka koristeći video-tehnologiju koja u spornim trenucima – kakvih je bilo na ranijim šampionatima – pokazuje da li je ili nije lopta prešla liniju gola. Nema nikakvog razloga da se takva tehnologija ne koristi u donošenju odluka i o drugim spornim trenucima koji takođe utiču na ishod utakmice: ofsajd i igranje rukom u napadu ili odbrani – prije svega.

U američkim profesionalnim sportovima, uključujući i američki fudbal i košarku, odavno se koristi tehnologija – poput hitnog pregleda video snimaka – kao pomoć sudijama da donose ispravne odluke. To se odavno radi i na teniskim turnirima a posebno je poučan primjer iz hokeja u kojem se svi sporni trenuci smjesta provjeravaju u centralnom kontrolnom centru – u Kanadi. Vrijeme je da i fudbalska organizacija zaštiti igru i sve njene obožavaoce širom svijeta od tragičnih posljedica sudijske samovolje ili jednostavno pogrešnih odluka.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG