Dostupni linkovi

logo-print

Kurspahić: Srebrenica u Kongresu


Zgrada Kongresa u Vašingtonu, ilustrativna fotografija

Zgrada Kongresa u Vašingtonu, ilustrativna fotografija

Kad sam, negdje 2000. godine, razmišljao šta da izaberem kao moto za moju knjigu o balkanskim medijima u ratu i miru (objavljenu u Americi 2003. godine pod naslovom „Prime Time Crime: Balkan Media in War and Peace“ a zatim u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Sloveniji pod naslovom „Zločin u 19:30 - Balkanski mediji u ratu i miru“) pronašao sam ga u izlaganju što ga je u okviru serije Milenijumske lekcije u aprilu 1999. u Bijeloj kući održao Elie Wiesel pod naslovom „Opasnosti ravnodušnosti“ kad je rekao: „Ravnodušnost nije početak, ona je kraj.

I zato, ravnodušnost je uvijek prijatelj neprijatelja, jer ona pomaže agresoru – nikad njegovoj žrtvi, čiji se bol uvećava ako su on ili ona zaboravljeni.

Politički zatvorenik u svojoj ćeliji, gladna djeca, izbjeglica beskućnik – ne odgovoriti na njihovu patnju, ne olakšati njihovu samoću nudeći im iskru nade znači prognati ih iz ljudskog pamćenja. A poričući njihovu ljudskost mi izdajemo vlastitu.

Ravnodušnost, onda, nije samo grijeh, ona je i kazna. I to je jedna od najvažnijih lekcija u dalekosežnim eksperimentima s dobrom i zlom u ovom odlazećem stoljeću“.

Elie Wiesel

Elie Wiesel

Elie Wiesel – svjedok Holokausta u kojem su nestali i njegovi majka i otac i sestra, preživjeli zatočenik zloglasnih logora Auschwitz i Buchenwald, pisac, profesor i dobitnik Nobelove Nagrade za mir – umro je u subotu, 2. jula, u 87. godini. Ostao je do kraja i potpuno odan misiji zastupanja žrtve, kao onda kad je u svjetskom događaju dana – otvaranju Muzeja Holokausta u Vašingtonu 22. aprila 1993. – odstupio od ranije pripremljenog teksta, okrenuo se tadašnjem američkom predsjedniku Billu Clintonu i rekao mu: „I, gospodine predsjedniče, ne mogu a da Vam ne kažem nešto. Bio sam u bivšoj Jugoslaviji prošle jeseni. Ne mogu spavati od tada od onog što sam vidio. Kao Jevrej kažem da moramo učiniti nešto da zaustavimo krvoproliće u toj zemlji“.

Krajem 1995. stajao je uz Clintona u Bijeloj kući da podrži njegovu odluku da pošalje američke snage u misiju okončanja rata u Bosni i Hercegovini. Wiesel je do kraja života bio nepotkupljivi glas žrtava bivših i savremenih progona u svijetu.

A to je – ta pobuna protiv ravnodušnosti i zaborava i potreba da se bezuslovno i univerzalno poštuju žrtve genocida – životna misija mnogobrojnih mladih Bosanaca i Hercegovaca koji su kao djeca prognani iz svojih zavičaja a zatim završili i neke od najboljih svjetskih škola, stekli ugled u svojim profesijama, ali nastavljaju da dijele sa svijetom svoju životnu priču.

Savršen primjer za to je predstojeća komemoracija povodom 21. godišnjice genocida u Srebrenici u organizaciji Savjetodavnog vijeća za Bosnu i Hercegovinu u zgradi američkog Kongresa na vašingtonskom Capitol Hillu: tamo će govoriti i četiri sestre Dudić koje su kao djeca s majkom izbjegle iz Srebrenice na početku rata, izgubile u genocidu više od 50 članova šire porodice, došle kao izbjeglice u Sjedinjene Države i stekle visoka zvanja i afirmaciju u profesiji – doktorica Mirsada Hasanović i Zumreta Dudić, analitičar u bolnici, žive i rade u glavnom gradu Virdžinije Richmondu, Adisada je uvažena pravnica s diplomom prestižnog Cornell Univerziteta a Mujesira diplomac škole biznisa i obje žive u Washingtonu.

Sestre Dudić, s lijeva, stoje Zumreta i Mujesira, sjede Adisada i Mirsada.

Sestre Dudić, s lijeva, stoje Zumreta i Mujesira, sjede Adisada i Mirsada.

Adisada je sa svojim apelom za poštovanje žrtava genocida u Srebrenici stigla na stranice i u programe i nekih od najprestižnijih svjetskih medija, bila je govornik na lanjskoj komemoraciji podovom 20. godišnjice Srebrenice u sjedištu Ujedinjenih nacija u Njujorku o čijoj prirodi sve kaže naziv skupa („Srebrenica: Sjećanje i poštovanje žrtava genocida“) a sada sa sestrama govori i u američkom Kongresu. U prepisci povodom tog događaja ona kaže: „Nadam se da ću doživjeti dan kada se u sjećanju na genocid u Srebrenici priča s najvećim poštovanjem i bez ikakve revizije historije ... Nadam se da možemo naći snagu u našoj boli i iz te snage odati počast našim mrtvima s obećanjem da ćemo učiniti sve što je moguće da se sjećanja na njihove duše šire po svijetu s dužnim poštovanjem. Oni zaslužuju da se o njima priča najsavršenijim riječima“.

Svoju misiju protiv negiranja genocida prošle godine je, u intervjuu za International Business Times, ovako objasnila: „Vi u osnovi ljudima koji su gledali kako njihovi najdraži umiru kažete da osoba koju su pokopali nije nikad ni postojala. Da njihov život nikad nije vrijedio. Ta vrsta uvrede sve do današnjih dana povređuje preživjele kao bezobzirno negiranje njihove boli. Ljudi jednostavno hoće da njihova bol bude obznanjena i da se zločin nazove odgovarajućim imenom ... Ja ne želim da lekcije koje se mogu naučiti od Srebrenice umru sa žrtvama“.

To je i pouka koju, sa sestrama, u ponedjeljak donosi na Captol Hill.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG