Dostupni linkovi

logo-print
Najnovija epizoda u dugoj istoriji nastojanja da se aktuelnim Bošnjacima nametne prošlost i tradicija potpune predanosti poštovanju vjerskih zabrana – među kojima je posebno na meti konzumiranje alkohola (o čemu je ovih dana izvijestila reporterka Radija Slobodna Evropa Tina Jelin-Dizdar) – podsjeća me na sličnu kampanju u kojoj je ratno predsjedništvo sarajevske opštine Stari Grad zabranilo točenje alkohola. U tim danima opsade ponekad bih se s grupom bliskih kolega i prijatelja našao na čašici razgovora o boljim prošlim i budućim vremenima u zlatarskoj radnji zajedničkog prijatelja na Baščaršiji: čašica je u tim danima posvemašnje nestašice bila dosipana iz boce lozovače kupljene po atronomskoj crnoberzijanskoj cijeni solidarnim prilozima prisutnih. Na jedno takvo prijateljsko sijelo na vrata zlatare banuo je revnosni policajac.

“Šta to radite, sram vas bilo: Pijete a nije još ni podne”.
“Hoćeš li i ti jednu?” – pitao ga je domaćin.
“Hoću” – odgovorio je čuvar reda i zakona.

To je negdje i okvir u kojem vidim i sadašnje nastojanje da se ugostiteljima u Starom Gradu nametne “preporuka” da u skladu sa “tradicijom Bošnjaka u mjesecu ramazana” ako je moguće izbjegnu točenje alkohola u potpunosti.

Riječ je o ponovnom – ovog puta u ozračje ramazana upakovanom – pokušaju da se poistovijete “tradicija Bošnjaka” i vjerska osjećanja muslimana. Riječ je o svojevrsnoj zamjeni uloga. Isti oni koji su spremni da uspaljeno dokazuju kako je ranijom nacionalnom odrednicom “musliman” poistovjećivan nacionalni i vjerski identitet i tako uskraćivana nacionalna emancipacija Bošnjaka sada najgorljivije nameću poistovjećivanje islamskog i bošnjačkog identiteta.

Razumijem i poštujem i vjerske i roditeljske motive svih onih koji će – iz tih pobuda – vlastitoj djeci u privatnosti vlastite porodice braniti točenje i uživanje alkohola: to je njihovo pravo. Razumijem i vjerske službenike koji će, naročito u mjesecu ramazana – iako bi to morali da rade svakodnevno cijelog života – upozoravati vjernike na islamsku zabranu upotrebe alkohola.

Možda i pjesma iz moga sjećanja “vino piju nane age Sarajlije” u originalnoj bošnjačkoj tradiciji zapravo ide nekako kao “šerbet piju nane”.
Ali, ne vidim nikakvog osnova da ta svoja osjećanja i zabrane nameću bilo kome izvan svoje porodice i svojih vjerskih sljedbenika i posebno ne vidim nikakvog osnova da u provođenju te zabrane regrutuju i opštinske, kantonalne, federalne ili državne institucije i policije. Država u tome jednostavno nema nikakvog mjesta ni posla. Ugostitelji su kad su ulagali u svoj biznis imali u vidu potencijalne goste, i domaće i strane, koji će uz janjetinu naručiti i šljivu i lukmiru; uz morske specijalitete – lignje, ribu ili jastoga – i flašu hladnog domaćeg ili uvoznog vina; uz roštilj hladno pivo … Onaj ko je želio da otvori aščinicu, ćevabdžinicu ili slastičarnu – učinio je to i neki su postali zaštitni znak najviših standarda bosanskog kulinarstva i izvan bosanskih granica.

Pokušaj da se zabrani točenja alkohola nekako pribavi i dostojanstvo poštovanja “bošnjačke tradicije” ravan je pokušaju brisanja bošnjačke pojedinačne i kolektivne memorije: u toj tradiciji oduvijek je bilo mjesta, u najsvečanijim ličnim i porodičnim trenucima, i za bokalić dobre gradačačke ili domaće kućne šljivovice; i za Hepokovu ili domaću kućnu lozovaču; i za žilavku i blatinu: i za sarajevsko ili drugo domaće ili uvozno pivo.

Ili možda i pjesma iz moga sjećanja “vino piju nane age Sarajlije” u originalnoj bošnjačkoj tradiciji zapravo ide nekako kao “šerbet piju nane” dok se vino – umjesto na danas bošnjačkoj “Ilidži pokraj Sarajeva” – pije u nevjerničkom Srpskom Sarajevu?

Bošnjački islamisti nisu, naravno, usamljeni ni originalni u ponekad agresivnim pokušajima nametanja vjerskih ograničenja u javnom životu: kampanje protiv “miješanih brakova” i Djeda Mraza, nametanje vjerske nastave i segregacije u obdaništima, ograničavanja kojim se poslovima može, a kojim ne može baviti “pripadnik manjeg naroda” u zna se-čijem-Sarajevu …

Sličan pokušaj, ograničavanja prodaje alkohola – tako što bi se zabranila njegova prodaja od 10 uveče do šest ujutru – izvela je nedavno vladajuća partija islamističke inspiracije u 99 posto muslimanskoj Turskoj: tamo su se protiv toga pobunili i ugostitelji, koji su zabrinuti da će zabrana prodaje alkohola uništiti noćni život koji posebno u Istanbulu predstavlja značajan dio njegove turističke privlačnosti, i strani biznismeni koji su u kupovinu najvećeg turskog proizvođača rakije uložili 2,1 milijardu dolara; i građani koji jednostavno žele sekularnu, a ne šerijatsku državu strogih zabrana bilo koje vrste (predložene zabrane u Turskoj uključivale bi pomućivanje slike u filmovima u scenama opijanja, zabranu oglašavanja alkohola i otvaranja novih barova na 100 metara od škola i džamija).

Turci i bez državne prohibicije spadaju među umjerenije konzumenta alkohola. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije – prosječan Turčin popije 3,4 litra alkohola godišnje, neznatno iznad polovine svjetskog prosjeka, ali znatno manje nego prosječan Rus (15,7 litara) ili prosječan Amerikanac (9,4 litra) i posebno manje nego prosječan stanovnik svjetskog prvaka Moldavije (19,2 litra). U Bosni i Hercegovini pije se gotovo tri puta više nego u Turskoj: 9,6 litara po stanovniku, neznatno iznad američkog prosjeka uz ne mali doprinos i Bošnjaka toj bosanskoj "tradiciji".
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG