Dostupni linkovi

logo-print

Kurspahić: Sejdić, Finci, Komšić - i svi „ostali“


Željko Komšić

Željko Komšić

Ovih dana obnavljaju se međunarodna nastojanja da se najzad provede presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strasburu u predmetu Sejdić-Finci donesena prije tačno tri godine i tri mjeseca (22. decembra 2009.)

To što presuda ni nakon toliko vremena, i nakon svih upozorenja da bez njenog provođenja ne može biti napretka u projektu pridruženja Bosne i Hercegovine Evropskoj Uniji – ni nakon svih obećanja i bivših i sadašnjih parlamentarnih većina - još nije provedena pogrešno se tumači kao još jedan primjer nefunkcionisanja sistema. Prije će biti da je „nemogućnost dogovora“ o provođenju jednog tako očitog i jednostavnog zahtjeva – za jednako pravo svakog građanina Bosne i Hercegovine da se kandiduje i za najviše funkcije u državi – primjer savršenog funkcionisanja sistema u kojem su tri „konstitutivna naroda“ sve a građanin niko i ništa.

Taj sistem sistematično je uspostavljan još od izborne kampanje za „prve demokratske izbore“ u novembru 1990. kad su tri nacionalne stranke preuzele političko predstavljanje svaka svog naroda obećavajući saradnju a proizvodeći napetosti i sukobe. U njihovom svijetu nije bilo mjesta za bilo šta građansko: ideolozi SDA propovijedali su „krijeposnu muslimansku državu“, HDZ se po uzoru na već uspostavljanu srpsku „državu u državi“ posvetio stvaranju Herceg-Bosne a poslanik SDS-a u bosanskohercegovačkom parlamentu prije nego što je počela opsada i ubijanje glavnog grada upozoravao je „soliterske Srbe“ kako oni neće braniti te solitere jer oni nisu njihova ognjišta.

Jakob Finci i Dervo Sejdić

Jakob Finci i Dervo Sejdić

Eto, takva ideologija – tri po prirodi stvari suprotstavljene grupe – kulminirala je u ratnim progonima a Dejtonski ustav, nasuprot patriotskim tumačenjima o njegovom nametanju od strane međunarodnih posrednika, bio je samo prirodan izraz odsustva državotvorne ili ustavnopravne ideje u vrhovima tri do tada već formirana nacionalna pokreta. Da je među onima koji su zvanično predstavljali Bosnu i Hercegovinu, a zapravo samo njenu bošnjačku konstitutivnu komponentu, bilo ikakve primisli o državi u kojoj će osim „konstitutivnih naroda“ biti uvažavani i „ostali“ i svaki građanin, ne bi pristanak na podjelu sa ozakonjenjem Republike Srpske bio isposlovan za samo jedno veče u rezidenciji američkog ambasadora u Turskoj.

To je kontekst u kojem je nastao ustav koji propisujući kako u Predsjedništvo države mogu biti birani po jedan Bošnjak i jedan Hrvat iz Federacije i jedan Srbin iz Republike Srpske isključuje ne samo „ostale“, koje su pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazboru simbolično predstavljali Dervo Sejdić i Jakob Finci, nego i bilo kojeg Bošnjaka ili Hrvata u Republici Srpskoj i bilo kojeg Srbina u Federaciji.

Sejdić i Finci zaslužuju poštovanje što su u očima svjetske javnosti ukazali na ustavnu diskriminaciju u Bosni i Hercegovini i dobijajući presudu pokrenuli postupak u kojem će bez obzira na tvrdokornost nacionalističkog ustavnog uređenja diskriminacijske odredbe kad-tad biti korigovane. Pri tome je smiješno i otužno gledati paradu prvaka političkih partija i bivše i sadašnje parlamentarne većine koji uporno obećavaju rješenje a eto ne nalaze ga jer njihovo minimalističko „provođenje presude“ ne dotiče suštinu jednakih prava građana da se kandiduju i budu birani na najviše državne funkcije – u ovom slučaju Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.

Od vremena donošenja presude Evropskog suda, prije tri godine i tri mjeseca, situacija s mogućnostima jednakog prava na izbor se čak i pogoršala. To pokazuje „slučaj Komišić“: samo zato što je kandidovan za Predsjedništvo BiH kao Hrvat na listi SDP-a a ne HDZ-a, iako je osvojio dva puta više glasova nego izabrani bošnjački član Predsjedništva, izborna pobjeda Željka Komšića uporno je omalovažavana sve do toga da i njegova partija gradi koalicije s partijama koje kao vlastiti doprinos „relaksaciji“ političke klime nude eliminaciju uslova u kojima će „Bošnjaci birati hrvatskog člana Predsjedništva“. Takve izvinjavajuće izjave daje recimo bošnjački promotor „bolje budućnosti“ kojeg je Komšić potukao na izborima za Predsjedništvo sa 337.065 prema 142.387 glasova – dva puta i oho-ho više.

Ima li za to i neko drugačije rješenje? Ovaj autor vjeruje kako bi bilo najnormalnije da u izborima za državne organe – Predsjedništvo države i Parlament Bosne i Hercegovine – „svi glasaju za sve“: građanin bi na taj način bio u prilici da odlučuje o tome ko će ga zastupati u državnim institucijama. Takav način izbora uspostavio bi i nove kriterije, u kojima bi kandidat za državnu funkciju morao da vodi računa o osjećanjima i interesima svih građana, a ekstremisti iz bilo koje etničke grupe bili bi marginalizirani. Izborna pobjeda Željka Komišića mogla je biti posmatrana i kao početak pozitivnih procesa ali je – i u kalkulacijama njegove vlastite partije – postala „slučaj“ koji vodi budućem ograničavanju umjesto širenju ideja građanske države.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG