Dostupni linkovi

logo-print

Reagovanja na prošlonedjeljnu kolumnu (U svadbu bez “ruku”), koja je bila pokušaj da se pokaže kakvi se sve izgovori koriste da bi se, evo, već više od dvadeset godina onemogućio bilo kakav korak naprijed u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini - i u tom kontekstu je samo u jednoj polurečenici spomenut i TV kanal na hrvatskom jeziku - pokazuju kako se u našem podneblju nesporazumi, pa katkad i prave svađe, najlakše potpaljuju vrućim sloganima o “jednakopravnosti” i “ugroženosti”, vjeri i naciji, istorijskoj krivici i nevinosti a da se i ne dotakne sadašnjost ili budućnost.

Čini mi se da je u ovoj debati, uz sve argumente za i protiv, ipak ostalo bez odgovora pitanje uvaženog čitaoca: A što fali da i bh. Hrvati imaju svoj TV kanal?

Ne zamjeram pri tome učesnicima u ovoj maloj raspravi što se nisu dotakli odgovora koji mi se čini najsuštinskijim jer čitao sam i čitave mini-studije medijskih eksperata u kojima se poredi i neuporedivo, recimo - iskustvo Belgije s flamanskim i valonskim programima ili Švicarske s njemačkim, italijanskim, francuskim i romanš jezikom kojim govori samo 0,5 posto stanovnika ali je ustavno nacionlni jezik; ili se poteže cijena jednog takvog projekta; pitanje ima li za takvo šta dovoljno novinarskog i produkcijskog osoblja; neće li i taj nacionalni TV kanal služiti tek promociji pogleda i opstajanju na vlasti “zna-se-koje” partije i politike; sve do bojazni da je nacionalna TV samo korak do povratka novinarstvu čiji su biseri „vijesti“ o „bacanju djece lavovima u Pionirskoj dolini“ ili vatrene deklaracije tipa „čast mi je da lažem za domovinu“.

U doba prevladavanja te vrste “novinarstva” – devedesetih na Balkanu - ljudi su iz različitih motiva i perspektiva mogli i da žale što su s narastanjem nacionalizma ukinute televizije na jezicima manjina, mađarskom ili albanskom recimo. Moj dobar prijatelj, dugogodišnji dopisnik Politike iz svijeta Dušan Simić-Kira, pričao mi je kako bi u vrijeme propagiranja ratova i pravdanja zločina ponekad tražio televizijski dnevnik na mađarskom jeziku. Ne razmijevajući ni riječi, mogao je da gleda vijesti bez nacionalističke inspiracije i interpretacije.

U domaćim i međunarodnim raspravama na ovu temu lično neslaganje s inicijativama za “kanal na hrvatskom jeziku” zasnivao sam na razlozima koji nemaju ništa ni sa cijenom ni sa programskim potencijalima potrebnim za takav korak. Mislim da je zagovaranje tog projekta prizivanje aparthejda i informativnog berlinskog zida dvije decenije nakon što su oni ukinuti i u Južnoj Africi i Njemačkoj i medijske getoizacije umjesto susreta i obogaćivanja u razlikama.

Ako će “hrvatski kanal” značiti da u njegovim dijaloškim i emisijama vijesti govore samo oni koji govore “čisti hrvatski”, sa svim jezičkim novotarijama koje su napadno proizvođene i nametane posljednjih dvadesetak godina, neće li to značiti da u hrvatskoj obitelji više nećemo slušati šta o zajedničkim temama evropske ili bilo kakve budućnosti misle i kažu svi drugi? Nećemo li tako biti osiromašeni za dijalog, razumijevanje i približavanje razlika, za kulturnu baštinu i vrijednosti svojih susjeda?

Ako je tako - onda je to samo nov korak u promociji ideala na kojima je nastao necivilizacijski projekt “dvije škole pod jednim krovom” sa zasebnim ulazima i striktnim razdvajanjem djece na dolasku u školu i školskim odmorima samo što se oni na ovaj način nameću kao doživotno iskustvo odvajanja (“od kolijevke pa do groba”).

Za razliku od švicarskog ili belgijskog modela, gdje postoje programi na bitno različitim jezicima, u našem slučaju naši “konstitutivni narodi” savršeno znaju - a kad bi htjeli mogli bi i da razumiju - jezike na kojima govore drugi, pa vjerujem da će u tom zajedničkom jezičkom i kulturnom ozračju i hrvatski, kao i bošnjački ili srpski, nacionalni interes biti najbolje predstavljen pa i prilagođavan realnostima u sučeljavanju i uvažavanju argumenata i interesa drugih.

Iz te perspektive - problem bi bio ako u programima javnog servisa hrvatski izabrani predstavnici, javni radnici različitih profila - pisci, umjetnici, pravnici, ekonomisti, povjesničari - nisu dovoljno ili ravnopravno zastupljeni; ako je hrvatski jezik potisnut i marginalizovan u informativnim emisijama; ako je zanemarena hrvatska kulturna produkcija.

To jesu izmjerljivi pokazatelji ravnopravnosti kojima institucije i ličnosti, u ovom slučaju - najodgovorniji za funkcionisanje javnih servisa - treba da posvećuju najveću pažnju kao jednom od temelja mirne Bosne. Za takvo šta nisu potrebni politički sponzori, ni stranke i parlamenti, nego intelektualna i profesionalna otvorenost za dijalog i razlike i za promociju vrijednosti, baštine i stvaralaštva i “svojih” i “drugih”.

Inače bismo mogli živjeti realnost “tri naroda razdvojena zajedničkim jezikom” (George Bernard Shaw, 1856-1950: “Engleska i Amerika su dvije zemlje odvojene zajedničkim jezikom”.)

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG