Dostupni linkovi

Kurspahić: Pismo iz Sarajeva


Ovih dana, kad se prigodnim programima i sjećanjima obilježava 25. godišnjica početka troipogodišnje opsade i ubijanja Sarajeva, čini mi se prikladnim da s poštovanim čitaocem podijelim neka opažanja o Sarajevu iz pisma koje mi je tokom nedavne posjete sa suprugom tom gradu poslao američki prijatelj, veteran u političkom životu virdžinijske Demokratske stranke: bio je impresioniran ljepotom Sarajeva ali još više dostojanstvom s kojim se Sarajlije nose sa sjećanjima na opsadu.

„Siguran sam da one koji se živjeli to iskustvo povezuje nešto što drugi – poput nas – ne mogu sasvim razumjeti ali je zadivljujuće koliko u njima nema gorčine ili želje za osvetom: ne mogu ni zamisliti koliko je hrabrosti i snage trebalo da se preživi svih 1.425 dana terora nad nedužnima u tom gradu ... Posebno nas je impresioniralo gotovo militantno odbijanje Sarajlija da za ubijanje grada okrivljuju sve Srbe. To je, za posmatrače kao što smo mi, i izvor nade za Bosnu“ – napisao mi je prijatelj u tom pismu iz Sarajeva s poštovanjem za istrajavanje i novina koje sam vodio na očuvanju tradicije i kulture etničke i vjerske tolerancije.

Nakon njegovog povratka iz Sarajeva, u susretu u kojem je želio da provjeri i produbi svoje utiske, objašnjavao sam mu da „multietničko Sarajevo“ za nas nije bilo neka apstraktna, vaspitavanjem ili ideologijom nametnuta ideja, nego sam život kojim smo živjeli. Pokazao sam mu fotografiju ratnog redakcijskog kolegija Oslobođenja na kojoj je petoro od šest prisutnih bilo u takozvanim „miješanim brakovima“.

Kriviti sve Srbe za zlodjela koja su činjena u Sarajevu značilo bi nepoštovanje za činjenicu da su sarajevski Srbi zajedno sa svim drugim sugrađanima protestovali protiv rata i željeli mir; da su i branili grad i doživljavali poniženja opsade – život bez hrane, vode i struje – i terorisani i ubijani od istih granata kao i svi drugi u gradu,“ rekao sam mu.


Oni pri tome nisu bili tek „kolateralna šteta“ nasumičnog ubijanja Sarajeva nego je za njih, kao urbane žitelje jednog uistinu multietničkog grada, bio rezervisan i poseban prezir što su – ostajući u gradu – već svojim prisustvom pokazivali koliko je lažno insistiranje iz štabova agresije kako se „ne može živjeti zajedno“ i kako sve treba podijeliti.

Naveo sam i tri primjera za tu tvrdnju.

Nekako u finalu priprema za rat, sa proglašenjem „srpskih autonomnih oblasti“ u područjima koja su mogla postati srpska samo progonima nesrpskog stanovništva – koji će i uslijediti s kulminacijom u pokušajima istrebljenja u većem broju opština i genocidom u Srebrenici – rastao je i pritisak na podjelu svega u Sarajevu s porukom sa skupštinske govornice srpskog poslanika iz Šipova „soliterskim Srbima“ da sarajevski soliteri nisu njihova ognjišta i da ih oni neće braniti. Bio sam neposredni svjedok te ultranacionalističke odmazde nad „soliterskim Srbima“: u ljeto 1992, u mom neposrednom susjedstvu u Hrasnom, srpska artiljerija je zapalila soliter koji se pretvorio u ogromnu užarenu buktinju čiji su stanari iznosili tek porodične dragocjenosti u najlonskim kesama i cijele noći u jecajima promicali ispod mojih prozora u nepoznato.

Ili: noć u kojoj je, u 28. maja 1992, general Mladić – u ubilačkom zanosu – snimljen kako zapovijeda artiljeriji nove „runde“ udara po ciljevima u gradu: „Velešiće tuci, i Pofaliće tuci, tamo nema srpskog življa mnogo“.

Ratko Mladić sa Radovanom Karadžićem u vrijeme rata u BiH

Ratko Mladić sa Radovanom Karadžićem u vrijeme rata u BiH


Dakle – ubijaj i Srbe, ako ih nije baš mnogo.

Na kraju, nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma – koji jeste u određenoj mjeri, kao cijenu okončanja rata, ozakonio aparthejd u Bosni i Hercegovini ali je i naložio reintegraciju Sarajeva odnosno njegovo očuvanje kao jedinstvenog glavnog grada – ratne srpske vođe provele su kampanju zastrašivanja srpskog stanovništva od perspektiva ostajanja u „muslimanskoj Bosni i pod muslimanskom vlašću“ koja je proizvela masovno preseljenje Srba i drastičnu promjenu etničke slike u poratnoj BiH.

Drago mi je što je moj američki prijatelj i za kratkog boravka u Sarajevu bio zadivljen dostojanstvom s kojim moji sugrađani nose uspomenu na najdužu opsadu jednog grada u modernoj ljudskoj istoriji – godinu dana duže od opsade Lenjingrada u Drugom svjetskom ratu – ali bi moje zadovoljstvo bilo potpunije da je vladajuća politika u poratnom Sarajevu bila na nivou tog dostojanstva: da je gonila i sudila počinioce zlodjela pod opsadom nad sarajevskim Srbima; da nije iznevjerila kulturu etničke i religijske tolerancije u masovnom preimenovanju ulica i javnih ustanova od kojih su neke i u novije vrijeme dobile imena ustaških kolaboracionista u Drugom svjetskom ratu; da je promocijom istinske ravnopravnosti obnavljala uslove za obnovu multietničkog društva umjesto što je prećutno ili otvoreno ohrabrivala zagovornike konačne podjele.

Moji sugrađani su, odbijanjem da na troipogodišnji teror uzvrate mržnjom, uskratili inspiratorima i komandi opsade zadovoljstvo da u miru postignu ono što nisu mogli postići u ratu.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG