Ove nedjelje Beograd je na trenutak zračio dobrim vibracijama u vezi s Bosnom i Hercegovinom. U centru tih pozitivnih signala bio je premijer Srbije Aleksandar Vučić. Nepune dvije nedjelje nakon što je preživio napad u Potočarima na obilježavanju dvadesete godišnjice genocida u Srebrenici, inicirao je dva značajna koraka u smirivanju napetosti u Bosni i Hercegovini i nagovještaju obnove razumijevanja i saradnje dvije zemlje: prvo je u privatnom razgovoru s predsjednikom Republike Srpske isposlovao njegov pristanak na „preispitivanje odluke o referendumu“ o nadležnosima državnih pravosudnih organa a zatim je ugostio sva tri člana bosanskohercegovačkog Predsjedništva čija je šetnja u centru Beograda kulminirala simboličnim izborom pjesme „Sarajevo, ljubavi moja“ za goste iz Sarajeva.
Dovoljno za poplavu medijskih nagovještaja poboljšanja odnosa između dvije zemlje još opterećenih dubokim neslaganjima o uzrocima, razmjerama i prirodi ratnih sukoba devedesetih. Koliko je to bio neobičan i blagotvoran potez možda najbolje pokazuju predvidivo „iznenađene i uvređene“ reakcije i srpskih i bošnjačkih zagovornika vječitih sukoba i napetosti: oni Vučiću prigovaraju da je cijelu predstavu odigrao po režiji izvana a trojici članova bosanskohercegovačkog Predsjedništva da su pristali da budu upotrebljeni za sampromociju premijera Srbije. Ako je suditi po onome što je rečeno novinarima nakon „sastanka iza zatvorenih vrata“, ova posjeta bila je mnogo više od simboličnog otopljavanja u odnosima dvije susjedne zemlje: najavljena je, naime, i njihova i šira regionalna saradnja u oblastima infrastrukture, energetike, turizma i namjenske industrije i zajednički nastup na drugim tržištima.
Vučić je – na manifestacionoj ravni – ovim potezima stekao značajne poene i u domaćoj javnosti i u međunarodnim krugovima. Tu se, međutim, završavaju učinci politike sračunate na buđenje dobrih osjećanja
Vučić je – na manifestacionoj ravni – ovim potezima stekao značajne poene i u domaćoj javnosti i u međunarodnim krugovima. Tu se, međutim, završavaju učinci politike sračunate na buđenje dobrih osjećanja: možete voljeti naručenu pjesmu, uživati u šetnji Beogradom i srdačnoj dobrodošlici građana ali sada predstoji faza pažljivog osmatranja promjena u stvarnim odnosima dvije zemlje.
Ne bih se iznenadio ako su u nedavnim posjetama visokih zvaničnika zemalja Evropske unije i Sjedinjenih Država u četiri oka – kako bi se izbjegao utisak o pritiscima i iznuđivanju ustupaka – Vučiću predočena očekivanja da svoj autoritet i uticaj u Srbiji stavi u službu uspostave povjerenja i uklanjanja prepreka saradnji ne samo s Bosnom i Hercegovinom, nego i s Kosovom i drugim susjedima.
Evropi se, iz ultrapatriotskih krugova, i u Srbiji i u Bosni i Hercegovini stavljaju ozbilje zamjerke: po jednima – ona se miješa i nameće svoju volju po cijenu „izazivanja nestabilnosti“ u regionu, po drugima – suviše je pasivna i dozvoljava domaćim opstrukcionistima da već godinama blokiraju bilo kakav napredak prema evropskim aspiracijama.
Zamjerke o „miješanju“ dolaze ponajviše od onih koji upravo svojom antidejtonskom retorikom i postupcima ne ostavljaju međunarodnom faktoru nikakav drugi izbor nego da proevropske reforme potakne uključivanjem regionalnih autoriteta: što je Dodik uporniji u omalovažavanju međunarodnih partnera i inicijativa, to će više otežavati međunarodni položaj Srbije i pojačavati očekivanja – pa i zahtjeve – za njen pozitivan uticaj kao što je bio slučaj u vezi s referendumom
Dobri poznavaoci balkanskih prilika i u Vašingtonu i u Briselu najavljuju da će, ukoliko se nastave opstrukcije proevropskih reformi i potkopavanje bosanske državnosti, Srbiji biti predočen težak izbor: da usmjeri svoje bosanske sljedbenike na reformski put jačanja funkcionalnosti bosanske države ili će – u protivnom – i evropske aspiracije Srbije trpjeti zbog njene prećutne ili ponekad i direktne podrške opstrukcionašima u Bosni i Hercegovini.
Bilo bi, naravno, pogrešno tvrditi da svu odgovornost za zaostajanje Bosne i Hercegovine snosi isključivo vođa i vlast srpskog entiteta. Dovoljno je pogledati permanentnu krizu funkcionisanja vlasti i otimačine za kontrolu nad javnim preduzećima u Federaciji; duboku ličnu netrpeljivost i nepomirljive razlike i između i unutar najuticajnijih bošnjačkih partija i njihovu nemoć da godinama riješe ijedno značajnije pitanje u odnosima s vodećom hrvatskom strankom - od lokalne uprave u Mostaru do neslaganja o teritorijalnom i političkom uređenju u kojima se poteže i ideja dalje razgradnje države u vidu uspostave „trećeg entiteta“ - pa da se vidi da u formiranju partnerstva za evropski put osim pridobijanja ili izolacije predsjednika Republike Srpske predstoji isto tako težak posao u Federaciji.
Atmosfera dočeka članova Predsjedništva BiH u Beogradu, s pjesmom ljubavi za Sarajevo u bašti Kolarca i partijom šaha na Kalemegdanu, biće testirana u najavljenim predstojećim susretima kao što je bečka konferencija o Zapadnom Balkanu 27. avgusta; zajednički sastanak Vlade Srbije i Savjeta ministara Bosne i Hercegovine, te moguća oktobarska posjeta predsjednika Srbije Nikolića Sarajevu.
