Dostupni linkovi

logo-print

Kurspahić: Odlazak svjedoka


Božo Novak (drugi s desna) govori na zagrebačkoj promociji knjige autora ove kolumne zajedno - s lijeva - s Goranom Milićem, Zlatkom Dizdarevićem, Kemalom Kurspahićem i Stjepanom Mlovićem.
Fotografija iz arhive autora

Božo Novak (drugi s desna) govori na zagrebačkoj promociji knjige autora ove kolumne zajedno - s lijeva - s Goranom Milićem, Zlatkom Dizdarevićem, Kemalom Kurspahićem i Stjepanom Mlovićem. Fotografija iz arhive autora

Kad je završen Drugi svjetski rat, Božo Novak, tada tek 20-godišnjak sa iskustvom ratnog izvještavanja sa otoka Hvar, Brač i Šolta za publikaciju "Glas pučanstva", našao se u Splitu u potrazi za kakvim poslom. Stariji prijatelj na službi u regionalnim vlastima savjetovao mu je da proba u "Slobodnoj Dalmaciji": Ona je tada izlazila tri puta nedjeljno i tek je trebalo da postane dnevni list.

Kad je otišao na zakazani razgovor o poslu, urednik mu je dao nekoliko posljednjih brojeva, rekao mu da pogleda fizionomiju lista i da kaže šta bi on radio. Novak je prelistao novine - izlazile su najčešće na samo četiri stranice i donosile uglavnom samo službene obavijesti - i onda ih je spustio na sto.

"Imaš li neko pitanje?" - pitao ga je urednik.
"Samo jedno: A što vam je ta fizionomija lista?"
"Odlično pitanje" - nasmijao se urednik. "Ti si prvi koji dolazi iz šume i priznaje da nešto ne zna. Hajde da nešto popijemo".

Tako je počela profesionalna karijera jednog od najznačajnijih hrvatskih novinara i publicista. Čovjek koji je primljen u novinarstvo zato što je "priznao da nešto ne zna" postigao je izvanrednu karijeru upravo stalnom potragom za znanjem: bio je glavni urednik "Slobodne Dalmacije" a zatim od 1956. godine i "Vjesnika" i u tom svojstvu je išao i na studijski boravak u Londonu da uči engleski. Tamo je bio fasciniran postojanjem stotina knjiga o novinarstvu, a nakon što je pohađao i američku školu novinarstva u Salzburgu po povratku u Zagreb uz saradnju 50 odabranih novinara iz cijele Jugoslavije napravio je enciklopediju "Suvremeno novinarstvo". Ona je bila priručnik za bavljenje novinarstvom i davali su je svakom ko je ulazio u tu profesiju.

Ovih dana Novak je preminuo u 89. godini. Taj njegov odlazak duboko me i lično dirnuo: zajedno sa bivšim glavnim urednikom beogradske "Politike" Sašom Nenadovićem (umro 2006. godine.) i bivšim glavnim urednikom "Oslobođenja" Rizom Mehinagićem (umro 2005.) Novak je bio jedan od tri sagovornika koje sam odabrao da govore o istoriji jugoslovenskog novinarstva u poglavlju "Svjedoci Titovog vremena" u mojoj knjizi "Zločin u 19:30 - Balkanski mediji u ratu i miru" koja je objavljena u Sjedinjenim Državama 2003. godine a zatim i u Sarajevu, Beogradu i Ljubljani.

I Novak i Nenadović su smijenjeni u partijskim čistkama ranih sedamdesetih - Novak zbog učešća u "hrvatskom proljeću", a Nenadović zbog "srpskog liberalizma" - ali su obojica pričali i o tome kako je, nakon Titovog raskida sa Staljinom i odbijanja diktata iz Moskve, i iz potrebe da se pokaže kako je Jugoslavija drugačija od istočnoevropskih zemalja "sovjetske imperije", bilo i značajnog napretka u jugoslovenskom novinarstvu, posebno u izvještavanju iz svijeta, jer su svi značajniji listovi imali dopisnike u inostranstvu.

Nenadović je nakratko i sam bio dopisnik u Njujorku dok ga prijatelji iz "Politike" nisu pozvali da se vrati i da preuzme vođenje lista. On je postao glavni urednik s obećanjem redakciji: "'Politiku' će uređivati samo njeni novinari". Ta objava profesionalne nezavisnosti iritirala je partijsku staru gardu, naviklu da novine slijede zadatu liniju, a pritisak na Nenadovićevo smjenjivanje posebno je pojačan kad je on skratio jedan Titov kurtoazni govor na putu po Africi za oko jednu trećinu jer u njemu nije vidio puno novoga. Pod pritiskom je podnio ostavku s obrazloženjem da "nema uslova za novinarstvo kako ga on shvata".

Sa smjenjivanjem je i za Novaka i za Nenadovića uslijedila i materijalna degradacija i višegodišnja zabrana da bilo šta objavljuju. Obojica su dala značajan doprinos izučavanju istorije novinarstva, a Nenadović je javno dokumentovao zloupotrebu "Politike" u raspirivanju velikosrpskog nacionalizma u godinama Miloševićeve vladavine.

U osjetljivoj multietničkoj Bosnii Hercegovini "Oslobođenje" je, naravno, bilo partijski disciplinovano ali kad sam njegovog urednika kasnih šezdesetih Rizu Mehinagića pitao je li on imao nekih problema s Partijom ispričao mi je fascinantnu priču: u vrijeme meksičke Olimpijade - 1968. godine - karikaturista "Oslobođenja" Božo Stefanović inspirisan nošenjem olimpijske baklje nacrtao je kako šestorica uzimaju svako svoju baklju iz jugoslovenskog grba i trče svako na svoju stranu. Nastala je uzbuna u Partiji. Tadašnji direktor "Oslobođenja" Milan Knežević pisao je za Centralni komitet čitav esej na deset strana o tome kako karikatura nije poziv na rasturanje zemlje nego izraz brige za njeno jedinstvo. Mehinagić je zajedno sa Stefanovićem pozvan na "informativni razgovor" kod tužioca koji im je rekao da će ako se nešto slično ponovo desi obojica i krivično odgovarati. Pitao sam Stefanovića šta mu je Mehinagić rekao nakon toga.

"Kad smo izlazili od tužioca, rekao mi je: Slušaj Božo, nemoj da ova epizoda utiče na tvoju kreativnost".

Mehinagiću nije obnovljen mandat urednika nego je "unazađen" imenovanjem za dopisnika u Njujorku.

Sada, kad sa Božom Novakom odlazi i posljednji od trojice autentičnih svjedoka o jugoslovenskom novinarstvu Titovog vremena, naši dugi razgovori o profesiji - i poglavlje u čijem su mi nastajanju tako nesebičo pomogli - imaju i novi smisao i aktuelnost.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG