Dostupni linkovi

logo-print

Kurspahić: Nekad bila Dolly Bell


Septembra 1990: Kurspahić uručuje Kusturici nagradu za Film godine u anketi Oslobođenja među filmskim kritičarima Jugoslavije

Septembra 1990: Kurspahić uručuje Kusturici nagradu za Film godine u anketi Oslobođenja među filmskim kritičarima Jugoslavije

Bilo je to nekako na samom početku mog mandata glavnog urednika Oslobođenja kad mi je tadašnji urednik kulturne rubrike Slavko Šantić donio “na uvid” tekst iz Njujorka u kojem Emir Kusturica - pored ostalog - kaže kako je Tito bio i generator i jedan od uzročnika jugoslovenske krize. “Ne sumnjam šta ćeš reći, ali sam mislio da kao glavni urednik treba da znaš da imamo takav tekst”, rekao mi je Šantić. Odgovorio sam da nije naš posao da cenzurišemo šta mogu a šta ne mogu reći ljudi od javnog ugleda i autoriteta i, naravno, odobrio sam objavljivanje teksta. Uslijedile su žestoke kritike i osude iz partijskih organizacija i komiteta i tek poneka pohvala, pored ostalih i od Kusturice.

Poslije smo se povremeno sretali u Sarajevu. Pozvao sam ga da napiše lični doživljaj premijere svog “Doma za vješanje” u komentaru “U žiži” na prvoj strani Oslobođenja i on je to prihvatio, a kao glavni urednik sam mu uručio i nagradu kad je u anketi Oslobođenja među filmskim kritičarima u Jugoslaviji njegov film pobijedio u izboru za film godine.

Čuli smo se nekoliko puta i tokom opsade Sarajeva.

Početkom maja 1992. nazvao me iz Pariza i činio se iskreno uznemiren zbog onoga što je znao i što sam mu i sam rekao o teroru nad gradom. Rekao je da povodom toga piše očajnički tekst za pariski Mond i pitao je da li bih ga objavio i u Oslobođenju. “Objavio bih, naravno, ljude zanima šta o ‘svemu ovome’ Ti misliš i kažeš”.

Poslao je tekst pod naslovom “Evropo, moj grad gori!”u kojem jeste pisao i o “bijesnim psima s brda koji ispaljuju granate i ruše ostatke srednjovjekovnog grada”, ali je već tada - okrivljujući Evropu za stvaranje novih država - pokazao i da su za njega svi nekako podjednako krivi (“u Jugoslaviji kolju i jedni i drugi i treći”). Rekao sam mu kako će se malo ko u gradu pod opsadom složiti s tim “izjednačavanjem krivice”, ali da ću tekst objaviti kao viđenje jednog međunarodno uvaženog Sarajlije. Tekst je objavljen na naslovnoj strani Oslobođenja 11. maja 1992.

Sljedeći put, čuli smo se u martu 1993. Napisao je i poslao mi tekst pod naslovom “Rasimu, mučeniku” o susretu na amsterdamskom aerodromu s “čovjekom, rudarom kojeg su četnici izdvojili iz grupe rudara, svezali i potkovali”.

“Trebalo mi je da vidim mučenika Rasima iz logora i da emocionalno pregorim i zaboravim sve politike i istorije svijeta... trebalo mi je da vidim blage oči koje pitaju - zašto Emire - i da shvatim da nema te istorije i predistorije koja može da opravda potkivanje živog čovjeka. To svi znaju, ali Rasimovo lice kazuje bol svih stradanja u Bosni...”

Opsada Sarajeva

Opsada Sarajeva

Nakon što je 24. marta 1993. izišao taj tekst u Oslobođenju, sarajevski nadrealisti su Kusturičino napokon nađeno saosjećanje s Bosnom okrenuli na gorku šalu: nešto kao obećanje pomoći “kralja Mbonga od Konga” – siguran sam da su oni bili maštovitiji u tome nego što sugeriše moje naknadno sjećanje – i od tada se više nismo čuli.

Samo sam, sa distance i sa žaljenjem, pratio sve dublje otuđivanje umjetnika od njegovog grada.

Ono je ovih dana eskaliralo s objavljivanjem Kusturičinog dnevnika iz bosanskih ratnih godina na stranama beogradske Politike. Prvih deset nastavaka tog dnevnika su Kusturičin obračun sa scenaristom njegovih kultnih filmova “Sjećaš li se, Dolly Bell” i “Otac na službenom putu” Abdulahom Sidranom, s profesorom doktorom Zdravkom Grebom – u čijoj biografiji naglašava samo funkciju “šefa kabineta Branka Mikulića” – i usput sa Mirom Purivatrom, Markom Vešovićem

Koliko god se autor “beleški velikog umetnika”, kako Politika reklamira Kusturičin dnevnik, upinjao da ponizi svoje sarajevske prijatelje, njegove bilješke pokazuju koliko su oni bili neodvojivi dio njegovog iskustva i narastanja do međunarodne slave i priznanja

One, takođe, pokazuju i kako je početni instinkt “izjednačavanja krivice” u Kusturičinom razumijevanju ubijanja Bosne postajao provalija koja ga je odvajala od ratnog iskustva sugrađana iz grada njegovog rođenja.

Nekoliko primjera.

Kusturica piše kako je 22. marta '94. sreo jednog poznanika iz Sarajeva – “Muslimana po narodnosti” – koji mu je rekao kako mu je “najteže bilo što nije znao jesu li mu gori bili oni što ga napadaju ili oni što ga brane”. Ne sumnjam da “ima i toga” ali sam u Sarajevu pod opsadom svakog jutra, na prvoj liniji odbrane u Hrasnom, nalazio sigurnost kad sam gledajući kroz prozor vidio momke iz susjedstva koji čuvaju svoj komšiluk, majke i sestre.

U dnevničkom obračunu s Mirom Purivatrom, Kusturica prepričava Purivatrin poziv iz Sarajeva u Pariz, na koji je prvo odgovorila Kusturičina supruga Maja: Miro je molio da Emir pozove (Dobricu) Ćosića “jer jadne Muslimanke bježe ispred vojne i paravojne srpske čizme po Istočnoj Bosni” na šta mu je Maja rekla: “Čudno da u vrijeme dok su Srpkinje bježale po istočnoj Slavoniji od ustaša, mi smo Miro igrali bilijar i kako tada nismo reagovali. Razlika između mene i tebe, Miro, jeste u tome što ja saosjećam sa ženama u Slavoniji kao i sa ovima u Bosni!”

S uvažavanjem i za drugačiji doživljaj istorije, o ratu u Slavoniji nekako sam više razmišljao o bestijalnom rušenju Vukovara sve dok “Express Politika” nije mogla da objavi naslov: “Vukovar sravnjen ali slobodan” a od svih stravičnih epizoda “rata u Bosni” najstrašnija je spaljivanje 65 osoba u kući u Pionirskoj ulici u višegradskoj Novoj mahali, nedaleko od mjesta gdje Kusturica gradi svoj Andrićgrad, među kojima je bilo 46 članova porodice Kurspahić, uključujući i djevojčicu rođenu prije samo dva dana, kojoj još nisu stigli da daju ime.

Kusturica piše i kako su u Sarajevu “spaljivali Andrićeve knjige i oni kojima vatra u hladnim zimskim danima nije trebala da se ogriju”. U sarajevskom iskustvu nisam baš siguran da su Andrićeve knjige bile među prvima koje su gorjele, ali znam da se ništa ne može porediti s paljenjem gradske vijećnice u kojoj je izgorjelo hiljade knjiga i dokumenata a za to nisu bili krivi i jedni i drugi i treći.

Još jedan primjer pretjerivanja u raspodjeli krivice: Kusturica piše o “nekoliko hiljada Srba koji su likvidirani pod ravnateljstvom ovog harmonikaša” (Mušan Topalović Caco): i nekoliko desetina ljudi ubijenih zbog imena i nacionalnosti bilo bi previše, ali do sada su pronađeni ostaci 29 žrtava u prostoru oko Kazana i čak i ako se lako složiti da poratne bošnjačke vlasti nikad nisu provele temeljitu istragu i kaznile ratne zločine nad nebošnjačkim stanovništvom. Kusturičine bilješke u Politici više su intimna ispovijest jednog svjetskog umjetnika iz našeg sokaka nego doprinos istoriji ili objektivnoj valorizaciji intelektualnih, spisateljskih ili ljudskih vrijednosti ličnosti od kojih se on tako uporno udaljava i oprašta a one ipak i dvadeset godina kasnije ostaju centralne teme njegovih sjećanja.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG