Dostupni linkovi

logo-print

Kurspahić: Na daljinsko upravljanje


Zajednička sjednica dva doma Parlamenta BiH, januar 2014.

Zajednička sjednica dva doma Parlamenta BiH, januar 2014.

Od slijetanja u Sarajevo prije nedjelju dana, čak i lokalne novine – koje bi po prirodi svoje misije morale biti radoznale za zbivanja u svom gradu i državi; dnevno pokazivati šta je bitno i relevantno; nastojati da o tome saznaju i ponude više od drugih medija – odaju utisak potpune ravnodušnosti čak i za ideju približavanja Bosne i Hercegovine Evropskoj Uniji. Simptomi te apatije? Nekoliko zaista fascinantnih pobjeda bosanskohercegovačkog tenisera Damira Džumhura u početnim fazama Australian Opena i nagovještaji da bi on mogao u zvaničnim rangiranjima napredovati i među „stotinu najboljih na svijetu“ dobili su više medijske pažnje nego sasvim realna mogućnost da zbog demonstracija moći i nepromišljenog pokušaja smjenjivanja federalnog ministra finansija neće biti nikoga ovlašćenog da potpiše penzije i invalidnine; najnoviji primjer kako se BiH i njeni susjedi kreću u suprotnom smjeru u odnosu na projekt pridruženja Evropi – u kojem praktično u istom danu Evropski parlament izražava „duboku zabrinutost zbog daljeg odsustva zajedničke vizije političkih vođa tri etničke zajednice“ u Bosni i Hercegovini dok Srbija proslavlja zvanično otvaranje pregovora o proširenju – nije izazvao nikakvo novo i produbljenije preispitivanje kompetentnosti aktuelnog političkog vodstva za obavljanje poslova koji su mu povjereni; a kao novinar najporazniji znak apatije vidio sam u tome da ozbiljan dnevni list o najnovijoj rundi pregovora o provođenju presuda Evropskog suda za ljudska prava u „slučaju Sejdić-Finci“ u samom Sarajevu prepušta izvještavanje federalnoj novinskoj agenciji Fena ne pokazujući ni najmanju radoznalost da sazna i pokaže čitaocu šta se događalo na tom maratonskom sastanku iza zatvorenih vrata.

To su, ipak, tek najvidljivije površne manifestacije katastrofalnog stanja na aktuelnoj bosanskohercegovačkoj političkoj sceni.

Mnogi su kritičari i analitičari, recimo, povlačeći i podrugljiva poređenja sada već višemjesečnih sastanaka prvaka bosanskohercegovačkih parlamentarnih stranaka sa predratnim sastancima predsjednika jugoslovenskih republika, insistirali kako je krajnje vrijeme da se rasprava i odlučivanje o ispunjavanju uslova za povratak na put euroatlantskih integracija vrati u državni parlament.

Ove nedjelje pokušano je i to.

Predlozi amandmana na Ustav, kojima bi se mogla ispuniti obaveza iz presude Suda za ljudska prava i najzad deblokirati put prema Evropi, ponuđeni su Predstavničkom i Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Ishod je – kao i na svim dosadašnjim sastancima stranačkih prvaka u mijenjajućim ambijentima Brisela, Dragan Čović pred sastanak političkih lidera sa Štefanom Fileom u Sarajevu, 17. januar 2014.

Dragan Čović pred sastanak političkih lidera sa Štefanom Fileom u Sarajevu, 17. januar 2014.

Budimpešte, Praga, Sarajeva ... – bio ravan nuli. Poslanici su se, naime, pokazali kao dosljedni partijski ljudi bez i najmanje želje da se projektuju kao samostalno misleće ličnosti: gotovo bez izuzetka su se izjašnjavali kako će se oni lako složiti kad se i ako se slože njihove vođe.

Pri tome su – kao i vođe – pokazali kako i povodom evropskog uslova za ravnopravnost svih građana u izbornom procesu svi oni savršeno znaju šta neće i ni približno toliko šta zapravo hoće. Tako stranke hrvatskog bloka, čiji je najistureniji glasnogovornik i na sastancima pod evropskim posredovanjem i pred domaćom javnošću predsjednik HDZBiH Dragan Čović, u raspravi o provođenju presude u „slučaju Sejdić-Finci“ insistiraju kako neće dozvoliti da ubuduće „drugi biraju predstavnike hrvatskog naroda“; bošnjački predstavnici jednodušni su u poruci kako neće dozvoliti dalje podjele i teritorijalizaciju takozvanog hrvatskog pitanja na način koji bi vodio stvaranju trećeg entiteta ali neki od njih u kopromisima idu i tako daleko da bi pristali na „posredni izbor“ članova Predsjedništva u Parlamentu (a kako poslanici pokazuju da su pod totalnom kontrolom svojih vođa to bi vodilo „izboru“ Predsjedništva na daljinsko upravljanje); vladajuća partija u Republici Srpskoj insistira kako je riječ o federalnom problemu i odbija da učestvuje u njegovom rješavanju.

Poštovani čitalac može sada pitati: pa, nisu li po prirodi stvari poslanici obavezni da slijede politiku partija koje su ih izabrale? Možda, ali ne i po cijenu blokade institucija u koje su birani da bi one obavljale svoju ustavnu ulogu. Postoji o tome svjež primjer s američkim Kongresom: u njegovom Predstavničkom domu na prošlim izborima je krajnje konzervativno krilo Republikanske stranke dobilo značajnu prevagu i svojim zahtjevima za ukidanje „Obaminog“ zakona o zdravstvenoj zaštiti i za kresanje socijalnih davanja u američkom budžetu dovelo je i do privremene blokade vladinih institucija ali kad je trebalo glasati ili za novi budžet – koji nije udovoljavao njihovim zahtjevima – ili za blokadu vlade ubjedljiva većina glasala je za budžet nezavisno od „sve-ili-ništa“ diktata svoje baze. Predsjedavajući Predstavničkog doma, i sam republikanac i konezrvativac, rekao je o njima: „Vjerujem da su oni izgubili svaki kredibilitet“. Bosanskim partijskim vođama to nema ko da kaže.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG