Dostupni linkovi

logo-print

Sa iskustvom posmatranja međunarodnog odgovora na ubijanje Bosne i Hercegovine devedesetih godina mogao se predvidjeti ishod glasanja u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija u srijedu, 8. jula, već i nakon uvodnog obraćanja ruskog ambasadora Vitalija Čurkina. Na otvaranju rasprave povodom predloga britanske rezolucije o osudi genocida u Srebrenici i njegovog poricanja Čurkin je pozvao na minut šutnje „za sve žrtve sukoba u Bosni i Hercegovini“ da bi zatim – kad je rezolucija stavljena na glasanje – lakše mogao uskratiti saosjećanje sa žrtvama Srebrenice. Ruski veto onemogućio je donošenje rezolucije kojom se osuđuje međunarodno-pravno utvrđeni genocid. To što je deset članica Savjeta bezbjednosti – uključujući i Sjedinjene Države, i Veliku Britaniju, i Francusku – glasalo za rezoluciju nije pokolebalo rusku diplomatiju u odbijanju da se makar na dvadesetu godišnjicu najvećeg zločina u Evropi nakon holokausta uzdrži od relativizacije žrtava Srebrenice i pozicije „jednake raspodjele krivica“.

Ujedinjene nacije tako su još jednom izdale Srebrenicu.

Prvi put – učinile su to kad u julu 1995. nisu odobrile tražene vazdušne udare protiv srpskih snaga koje su napadale „zaštićenu zonu“ Srebrenice i kad su njeno stanovništvo, bez i najmanje vojničke časti i otpora, izručile generalu Mladiću za „osvetu Turcima nakon bune na dahije“: tada je u kampanji masovnih egzekucija za jedva nedjelju dana sistematski pogubljeno 8.000 dječaka i muškaraca Srebrenice. Ako za razumijevanje genocidnih razmjera zločina nisu bile dovoljne masovne primarne i sekundarne grobnice – čijim se prekopavanjem i preseljavanjem tijela pokušavalo prikriti istinu – moglo se dosta toga saznati i iz snimaka poput onih na kojima elitna paravojna jedinica „Škorpiona“ bezdušno likvidira dječake čije su ruke vezane žicom iza leđa.

Ruski veto uskratio je Ujedinjenim nacijama priliku da 20 godina nakon genocida pruže žrtvama i preživjelima makar moralnu satisfakciju naknadnog saosjećanja, poštovanja i priznavanja sudski utvrđenih činjenica o prirodi tog zločina kao osnov za početak dugoročnog procesa pomirenja.

Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić ocijenio je takav ishod kao „veliki dan za Srbiju“ dok je predsjednik Republike Srpske u Bosni i Hercegovini Milorad Dodik izjavio kako povodom toga „ne osjeća nikakav trijumfalizam“.

A i kako bi kad je rusko odbijanje istine o Srebrenici za nepuna 24 sata pokazalo koliko je to globalno usamljena, pa i prezrena, pozicija: Predstavnički dom američkog Kongresa jednoglasno je usvojio rezoluciju o osudi genocida u Srebrenici a to je – u četvrtak – učinio i Evropski parlament. Poricanje genocida američka ambasadorka u Ujedinjenim nacijama okarakterisala je kao ludilo naglašavajući kako oni koji to čine ne zavređuju nikakvu pažnju i kako se time sami brukaju.

To je i kontekst u kojem treba gledati na pokušaje negatora genocida da se, u demonstraciji lažnog predstavljanja, navodno poklone žrtvama: Čurkin tako što nakon minuta šutnje „za sve žrtve“ glasanjem protiv osude genocida grubo vrijeđa žrtve i preživjele genocida u Srebrenici; Dodik tako što nakon polaganja vijenca u Memorijalnom centru u Potočarima nastavlja da poriče genocid i da ga naziva „najvećom obmanom“; Vučić tako što nakon neumornog agitovanja protiv rezolucije kojom bi se obznanile razmjere i priroda zločina u Srebrenici najavljuje da će se pojaviti na obilježavanju dvadesete godišnice „onoga što se nije desilo“ u Srebrenici u julu 1995.

Lično mislim da je dobro da čak i najgorljiviji negatori genocida dođu u Srebrenicu i da se makar i neiskreno poklone njenim žrtvama. Za njih će to biti prilika da vide koliko je njihovo odbijanje da uvaže istinu usamljena i prezrena pozicija i koliko se u propagiranju „istočne alternative“ globalno priznatim činjenicama udaljavaju –umjesto da se približavaju – evropskim standardima i vrijednostima.

U negiranju genocida u Srebrenici, čiju dvadesetu godišnjicu ovih dana s bezuslovnim poštovanjem za žrtve obilježava čitav civilizovani svijet, oni guraju svoju „nas i Rusa 200 miliona“ – dobro, znatno manje – verziju istorije u potpunom nesporazumu s cijelim svijetom. Ta istorija „jednakih krivica“ činila mi se prilično bijednom dok sam u četvrtak popodne prisustvovao komemoraciji u zgradi američkog kongresa na kojoj je momak koji je kao dječak doživio pad Srebrenice, Semir Osmanović – danas student finansija na virdžinijskom univerzitetu – podijelio s publikom sjećanje na dan kad su mu odveli djeda i oca koje nikad više nije vidio. Čurkin, Nikolić i Dodik zajedno nemaju ni djelić njegovog autoriteta u tumačenju onoga što se događalo u Srebrenici jula 1995. Na njegovo svjedočenje, u Kongresu koji je osudio genocid, ni Srbija ni Rusija nikada neće moći da ulože veto.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG