Dostupni linkovi

logo-print
Dva naizgled nepovezana događaja istoga dana, u utorak – 1. oktobra, podsjetila su me na misao Martina Luthera Kinga o liderstvu: „Istinski lider nije onaj ko traga za konsenzusom nego onaj ko gradi konsenzus“. Jedan događaj odigravao se u Briselu: tamo su bosanskohercegovački „lideri“ dobili još jedan rok – do 10. oktobra – da provedu presudu Evropskog suda za ljudska prava u „slučaju Sejdić-Finci“ čija je suština zahtjev da se svakom građaninu garantuje pravo na kandidovanje za svaku javnu funkciju.

Drugi se događao u Little Rocku u američkoj državi Arkanzas: u Clintonovom predsjedničkom centru, u njegovoj matičnoj državi, održan je simpozijum povodom objavljivanja do sada tajnih dokumenata Centralne obavještajne agencije (CIA) o američkom angažovanju u ratu u Bosni i Hercegovini.

Ova dva skupa nameću razmišljanja o liderstvu u našem vremenu.

Ono nerijetko traži od čovjeka na vrhu – u ovom slučaju to je bio američki predsjednik Bill Clinton – da donosi i nepopularne odluke. On je u predsjedničkoj izbornoj kampanji 1992. kritikovao administraciju svog prethodnika Džordža Buša (George Bush) starijeg što je pod izgovorom da je to „problem u evropskom dvorištu“ odbijala da se angažuje u zaustavljanju sukoba na Balkanu. Državni sekretar u toj administraciji Džejms Bejker (James Baker) to stajanje po strani je objašnjavao izjavom kako „mi nemamo svog psa u toj borbi“ a drugi su obeshrabrivali intervenciju tvrdnjama o višestoljetnim mržnjama i procjenama najviših vojnih autoriteta kako bi za uspješnu intervenciju bilo potrebno 400.000 vojnika.

Danas, dvadeset godina kasnije, Clinton objašnjava zašto je za razliku od Bejkera vjerovao da „mi imamo svog psa“ u tom sukobu: nije mogao prihvatiti da prelaz iz dvadesetog u dvadesetprvo stoljeće bude obilježen „etničkim čišćenjem“ i da to bude dominantna slika nove Evrope.

On je od početka mandata želio da zaustavi krvoproliće i etničke progone u Bosni i objavio je namjeru da ukine ambargo na oružje za bosansku državu i da naredi vazdušne udare po položajima s kojih se teroriše Sarajevo i druge opkoljene teritorije. Evropljani su bili protiv - pod izgovorom da brinu za sigurnost svojih trupa u mirovnoj misiji Ujedinjenih nacija – a kod kuće je imao podršku samo 34 posto javnosti za svoju spoljnu politiku. Ali, i to je važna lekcija liderstva, Clinton kaže kako se važne odluke ne mogu prilagođavati anketama javnosti – to je više „kao veliko trepćuće žuto svjetlo“ koje vas upozorava da dobro promislite o svojim odlukama i njihovim posljedicama.
Za razliku od ovih dana raširenog balkanskog naslađivanja detaljima iz sada svakome dostupnih obavještajnih dokumenata, koji su se odnosili na konkretne događaje i ličnosti i koji pojedinačno – istrgnuti iz konteksta – mogu izgledati i kao haos u odlučivanju, najpozvaniji svjedoci tog vremena kažu kako tako i treba da bude: kako je obavještajna služba samo onoliko efikasna koliko je odvojena od dnevne politike i kako bi za političara najgore bilo da se okruži onima koji će samo govoriti „da, gospodine“. Clinton je ulogu obavještajne službe u vremenu u kojem su nastajali ovi tek objavljeni dokumenti sažeo u ocjenu kako su „dobri ljudi dobili dobre informacije na osnovu kojih su donijeli dobre odluke“.

Njegov savjetnik za nacionalnu bezbjednost Samuel Berger ponudio je primjer za to kako je Vašington došao do zaključka da su za devedeset posto „etničkog čišćenja“ u Bosni i Hercegovini odgovorne srpske snage: američki analitičari analizirali su satelitske snimke više stotina bosanskih sela i na njima su vidjeli kako su pravoslavne crkve uglavnom netaknute a džamije i u nekim krajevima katoličke crkve uništene. Sličan metod omogućio je Madlejn Olbrajt (Madeleine Albright) da alarmira Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija neposredno nakon pada Srebrenice: tragom izjave mladića koji je preživio masakr tako što se pritajio na dnu gomile tijela pobijenih pregledani su satelitski snimci tog područja i na njima su mogle da se vide gomile ljudi na otvorenom i kasnije gomile prekopane zemlje na tom mjestu. Pred tim dokumentima zanijemili su i najveći protivnici intervencije.

Tada je prevagnula odluka da se u demonstraciji „diplomatije poduprte silom“ - kombinacijom ekonomskih sankcija, vazdušnih udara i pritiska za prihvatanje mirovnog sporazuma – zaustave progoni i ubijanja i zavede mir. „Budućnost je do Bosanaca“ – kaže Clinton, zaključujući kako je naučio kako u Bosni nisu bile po srijedi nikakve vjekovne mržnje nego „gomila političara gladnih moći koji se hrane potičući strahove jednih od drugih“. Clinton, i onda kad se govori o njegovim zaslugama za obustavu jednog od sukoba koji su obilježili kraj prošlog stoljeća nije propustio priliku da izrazi žaljenje što nije urađeno ništa da se spriječi drugi stravičan zločin: „Kad dođe vrijeme da se objave dokumenti o Ruandi, neće ih biti – mi smo to potpuno previdjeli“.

A šta reći o liderstvu u poratnoj Bosni i Hercegovini? Ništa osim da je potrošilo gotovo pune dvije decenije a da nije napravilo ni korak u pretakanju međunarodne dobre volje, saosjećanja i poticanja na pozitivne promjene da osigura toj zemlji i njenim građanima i narodima mjesto u porodici evropskih država.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG