Dostupni linkovi

logo-print
Dvije vijesti u novije vrijeme o prisluškivanju javnih ličnosti, pa i visokih državnih službenika, u Bosni i Hercegovini mogle bi predstavljati alarm i poziv ovdašnjoj javnosti da otvori lokalnu debatu o jednoj globalno vrlo značajnoj temi: pravu na privatnost u vrijeme sve otvorenijih komunikacija i posebno o načinima kako da se građanin zaštiti od nepozvanog nadzora vlasti nad privatnim životom i razgovorima i posebno od zloupotrebe tako pribavljenih informacija za političke ucjene i kompromitacije i montirane političke i pravosudne ucjene i progone.

Ta dva svježa bosanskohercegovačka primjera uključuju vijest kako je zamjenica glavnog državnog tužioca – i kandidatkinja za imenovanje u Vrhovni sud Federacije - Vesna Budimir obavijestila Tužilaštvo Bosne i Hercegovine da je nezakonito praćena i prisluškivana a prve nezvanične informacije govorile su kako su uređaji za prisluškivanje bili postavljeni u njenom službenom automobilu i u njenom stanu.

Samo nešto ranije javnost je imala priliku i da se neposredno upozna s rezultatima slične operacije prisluškivanja: na Internetu su se pojavili snimci više razgovora predsjednika Federacije BiH Živka Budimira i urednika Informativnog programa Fderalne televizije Avde Avdića. Ti snimci upućuju na razmišljanje o tome koliko je nevidljiva granica između novinara u potrazi za informacijom iz prve ruke i političara kao izvora informacija i koliko je tu prostora za uzajamne, ja tebi - ti meni, ustupke u kojima novinar može postati i saučesnik u političkim spletkama ili dozvoliti političaru neprimjeren uticaj na to šta će i kako biti objavljeno.

U ovom slučaju, prisluškivani i snimljeni – a zatim i javnosti servirani – razgovori urednika televizije i predsjednika Federacije mogli bi biti i primjer sposobnosti novinara da, kad god mu je to potrebno, dođe i do najpozvanijeg izvora za relevante federalne teme kada ne bi bili začinjeni i primjerima u kojima predsjednik od urednika traži da „ispoštuje ono“ – u vezi s napadom na nadležno ministarstvo u vezi s revizijom boračkih primanja – ili kad novinar aktivno učestvuje u obezbjeđivanju predsjedniku dokumenata koji će pomoći javnoj kompromitaciji kandidata za sudiju Vrhovnog suda Federacije u vezi s nezakonitom dodjelom državljanstava imigrantima „afroazijskog porijekla“. Među pikanterijama iz tih snimaka bosanskohercegovački mediji izdvajaju i žaljenje predsjednika što je zbog nekog nesporazuma propustio da se pojavi u dnevniku Federalne TV „kod one lijepe dame“.

Ovi primjeri potiču na razmišljanje o bar dvije relevantne teme: o tome kako ograničiti i svesti u zakonske okvire uhođenje građana i o novinarskoj etici u komunikaciji s izvorima informacija.

Prisluškivanja je oduvijek bilo i uvijek će ga biti. U predratnom Sarajevu je magazin Walter objavio spisak 40 prisluškivanih Sarajlija na kojem se našlo i moje ime kao tadašnjeg glavnog urednika vodećeg dnevnog lista u Bosni i Hercegovini. Neposredno prije bosanskohercegovačkog rata – u ljeto 1991. na terasi pred Gradskom kavanom u Dubrovniku – slučajno sam se sreo i popio kafu s ministrom od najvećeg povjerenja Alije Izetbegovića koji me pitao: šta bih uradio ako bih došao u posjed snimaka telefonskih razgovora predsjednika Srbije Slobodana Miloševića i predsjednika Srpske demokratske stranke Radovana Karadžića o naoružavanju bosanskih Srba od strane jugoslovenske armije.

„Provjerio bih autentičnost tih razgovora i svakako ih objavio“ – odgovorio sam i po povratku u Sarajevo učinio sve što sam mogao da dođem do snimaka ili prepisa tih razgovora. Na žalost – tadašnja vlast u Sarajevu je odlučila da te razgovore čuva kao najstrožu tajnu i za njih se saznalo tek kasnije kad je formiranje i naoružavanje srpskih paravojnih snaga već uveliko završeno i kad je tadašnji premijer Ante Marković u Saveznom izvršnom vijeću progovorio o njima.

Bilo bi dobro kad bi najnovije afere s prisluškivanjem u Sarajevu poslužile da se najzad, kao što se čini ovih dana povodom globalne afere s prisluškivanjem u Americi, zakonski reguliše: ko, kako i zašto može odobriti ili naložiti prisluškivanje i ko i kako može imati demokratski nadzor nad prisluškivanjem kako ono ne bi bilo zloupotrebljavano za političke ucjene, kompromitacije i montirane afere i sudske procese.

A šta s novinarstvom? Ono mora, prije svega, da se zaštiti iznutra: usvajanjem i poštovanjem strožih etičkih normi i poštovanjem javnosti. Ali, ono – u ime javnosti – mora biti i pošteđeno ucjena u vezi s profesionalnom samostalnošću. Primjer te vrste pritiska na medijske slobode mogao se vidjeti u ovonedjeljnom gostovanju sandžačkog muftije Muamera Zukorlića na Federalnoj TV u dijaloškoj emisiji „Pošteno“ Duške Jurišić. Muftija je bio vrlo uporan da mu se dozvole dugi monolozi u vezi s njegovim viđenjem odnosa u Islamskoj zajednici Srbije ali kad je u okviru emisije prikazan i snimak u kojem građani Sandžaka govore o muftiji – pri tome je prikazan vrlo uravnotežen spektar izjava „za“ i „protiv“ – upustio se u lekciju o tome kako je Federlna TV svojevrsni paradoks u novinarstvu: živi od novca građana u vidu pretplate a ne poštuje osjećanja većine tih građana – Bošnjaka. Kao da građani plaćaju Federalnu TV da poštedi kritike muftiju Zukorlića i njegove političke istomišljenike.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG