Dostupni linkovi

logo-print

Kurspahić: Kandidati, projekti, partnerstva


Bakir Izetbegović i Fahrudin Radončić

Bakir Izetbegović i Fahrudin Radončić

Samo nedjelju dana prije zvaničnog početka izborne kampanje i samo mjesec dana prije opštih izbora u Bosni i Hercegovini, 12. oktobra 2014, u skladu s dejtonskim ustavnim uređenjem – u kojem su „konstitutivni narodi“ sve a građanin i država ono što ostaje: gotovo ništa – već sada je jasno da će se predizborna utakmica, sa svim manje ili više grubim prekršajima i podmetanjima, odvijati unutar tri ekskluzivno nacionalna biračka tijela, međusobno gotovo ravnodušna: Bošnjaci, Srbi i Hrvati biraće svako svoje predstavnike, vođeni osjećanjem njihove posvećenosti „vitalnom nacionalnom interesu“ i gotovo nezainteresovani za to kako bi oni mogli definisati i pogurati i neki „zajednički interes“.

Simbolično – to se najbolje može vidjeti na primjeru izbora za državno Predsjedništvo. Ustavom dizajnirano odigravanje izborne utakmice na tri odvojena terena neće sasvim ugasiti interesovanje za ono što se događa na druga dva terena. Bošnjaci, na primjer - kao na utakmicama na kojima se u radio prenosu prate rezultati s drugih terena – sigurno neće biti nezainteresovani da saznaju je li među hrvatskim kandidatima prevagnuo predstavnik HDZ-a Dragan Čović ili HDZ-a 1990 Martin Raguž kao što će ih zanimati i ishod obračuna sadašnjeg i bivšeg premijera Republike Srpske, Željke Cvijanović i Mladena Ivanića, za mjesto u državnom Predsjedništvu, ne potcjenjujući i aspiracije ostalih kandidata (među Srbima – Goran Zmijanjac, a među Hrvatima – Živko Budimir i Anto Popović).

Najveća gužva je na terenu na kojem se bira bošnjački član Predsjedništva.

Kao nikada do sada – prijavljeno je čak deset kandidata. Do sada se u javnosti najviše govori o petorici: sadašnjem članu Predsjedništva i sinu prvog predsjednika Bakiru Izetbegoviću, osnivaču i oličenju Saveza za bolju budućnost Fahrudinu Radončiću, kandidatima SDP-a i njegovog najambicioznijeg otpadničkog krila, Demokratske fronte, doskorašnjim novinarima Bakiru Hadžiomeroviću i Emiru Suljagiću, i bivšem poglavaru Islamske zajednice Mustafi efendiji Ceriću. Dvojica drugih prepoznatljivih kandidata, ratni komandant Armije BiH Sefer Halilović i aktuelni potpredsjednik Federacije Mirsad Kebo, za sada su u sjeni a trojica u javnosti manje poznatih (predstavnik Stranke dijaspore Džebrail Bajramović, načelnik Opštine Breza Halil Tuzlić i raniji pretendent na Predsjedništvo Adil Žigić) spominju se tek tamo gdje se nabrajaju svi učesnici u izbornoj trci.

Iako kampanja zvanično počinje tek za nedjelju dana, 12. septembra, u medijima se uveliko razmjenjuju niski udarci i licitira se sa radnim i patriotskim referencama pretpostavljenih vodećih kandidata.

Dok se uveliko razmjenjuju udarci u vezi s kvalifikacijama, učincima i karakterom kandidata – još se ne nazire nijedan uvjerljiv projekt vraćanja BiH, nakon osam godina potpunog zastoja, na proevropski put.

Tako ne iznenađuje što Izetbegović sve učestalije govori o „očuvanju države“, prisvajajući valjda za svoju partiju ključne zasluge za njen opstanak ali ne obznanjujući njene zasluge i za sve nesavršenosti dejtonskog sporazuma. Radončić svim ranije isticanim atributima „realiziranog čovjeka“ svojoj biografiji sve upadljivije dodaje i titulu „industrijalca“; voli da ističe kako je „odbio da bije narod“ – kao da je imao takvu moć ili ovlašćenja – a biće zanimljivo vidjeti koliko će uspjeti da uz svu raspoloživu medijsku logistiku uvjeri taj narod da je baš on, s visina svojih poslovnih tornjeva, najpozvaniji da rukovodi operacijom „ispitivanja porijekla imovine“ u Bosni i Hercegovini. Cerić je u jednom javnom manevru demonstrirao mudrost da javnosti ponudi izborne kriterije koji bi favorizovali – njega: rekao je kako članovi Predsjedništva treba da budu ličnosti nezavisne od diktata stranaka, ali će mu biti teže da tokom kampanje skine sa sebe sjenku izjave predsjednika Republike Srpske kako bi baš Cerić bio najpoželjniji kao bošnjački član Predsjedništva, valjda zato što bi to pokazalo zašto je cjelovita Bosna i Hercegovina „nemoguća zemlja“. Od dvojice nekadašnjih novinara, Suljagić se suočava s izazovom da pokaže kako se iskreno preobratio od pisca knjige o lideru SDP-a do lidera opozicije a Hadžiomerović da je pomanjkanje praktičnog političkog iskustva prednost a ne mana.

Čuo sam, naravno, interpretacije po kojima deset kandidata za bošnjačko mjesto u Predsjedništvu pokazuje „nacionalno nejedinstvo“ u vrijeme kad nam je „jedinstvo potrebnije nego ikada“. Iz drugačije perspektive – moglo bi se reći i kako je riječ o pluralizaciji i poželjnoj otvorenosti za nove ideje i ličnosti. Toga, međutim, za sada nema ni na vidiku. Dok se uveliko razmjenjuju udarci u vezi s kvalifikacijama, učincima i karakterom kandidata – još se ne nazire nijedan uvjerljiv projekt vraćanja Bosne i Hercegovine, nakon osam godina potpunog zastoja, na proevropski put.

Za takvo šta, težište bi se moralo pomjeriti od negativne kampanje, omalovažavanja i blaćenja protivnika, na pozitivnu, s fokusom na kandidata – po čemu je on najkvalifikovaniji da u zemlji i svijetu zastupa Bosnu i Hercegovinu; na njegovu viziju – na koji način, s uvažavanjem ustavnih ograničenja funkcije i samog Predsjedništva, može doprinijeti artikulaciji i promociji proevropskog projekta; i na sposobnost izgradnje partnerstva na evropskom putu – kako da stvara i širi partnerstva u provođenju reformi o kojima se može postići domaća saglasnost.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG