Dostupni linkovi

logo-print

Kurspahić: Istorija za popodne


Muhamed Šaćirbey i Alija izetbegović, foto iz arhive

Muhamed Šaćirbey i Alija izetbegović, foto iz arhive

Ograničeni obim novinske kolumne onemogućio je da u prošlonedjeljnom tekstu („Dayton bez tajni“) pokažem kako se sve u naknadnim interpretacijama svjedočenja o Daytonu iz perspektive bošnjačkih učesnika tih pregovora manifestuju kao govor nemirne savjesti i pothranjuju mit o nametanju nepravdednog sporazuma žrtvi pod pritiscima i prijetnjama. Dok sam iščitavao dokumentarnu studiju „Tajna istorija Daytona: Američka diplomatija i bosanski mirovni proces 1995.“ – nastalu pod okriljem Odjeljenja za istoriju State Departmenta – naišao sam i na neku vrstu odgovora tadašnjeg ministra spoljnih poslova BiH Muhameda Šaćirbeya objavljenog na web stranici Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike 2000, 24. januara 2011. pod naslovom „Ne Republici Srpskoj i da Daytonu nije konzistentno“.

U tom tekstu Šaćirbey nastoji da se naknadno udalji „sa lica mjesta“ kad se radi o nekim od prelomnih trenutaka mirovnog procesa. Na primjer – piše da je u noći kad je Izetbegović u rezidenciji američkog ambasadora u Ankari 3. oktobra 1995. bio izložen pritisku da prihvati Miloševićev zahtjev za priznanje Republike Srpske on bio na važnim sastancima u turskom ministarstvu inostranih poslova pa tako „nije mogao da pomogne predsjedniku“. To samo pokazuje koliko je nepripremljena bila „bosanska strana“ u tom procesu u koji je ušla bez vlastite vizije očuvanja integriteta bosanske države i u kojoj je bila dovoljna jedna duža večera pa da se pristane na „ženevske principe“ koje će 8. oktobra prihvatiti Šaćirbey a u kojima se osim uvođenja Republike Srpske utvrđuje i princip teritorijalne podjele od 51 prema 49 odsto. Šaćirbey nastoji da relativizira težinu svog pristanka na te „ženevske principe“ insistirajući kako je tek Dayton dao legitimitet Republici Srpskoj ali to je već refleksija politike „do podne mislim jedno a popodne drugo“ koju je demonstrirao tadašnji neupitni bošnjački vođa a eto preuzeli i njegovi najbliži saradnici. U svijetu se, međutim, pristanak na principe uzima sasvim ozbiljno i to se vidjelo u završnici dejtonskih pregovora: kad je Milošević, nakon pristanka na predaju Sarajeva – jer su ga „Bosanci zaslužili“ braneći ga tokom tri i po godine „kukavičkog bombardovanja“ – i na proširenje goraždanskog koridora, na mapama vidio da se teritorijalni omjer promijenio na 55 prema 45 odsto i kad je rekao da je to neprihvatljivo, Silajdžić je tada u besanoj noći nad mapama „vratio“ Republici Srpskoj neke teritorije koje je oslobodila hrvatska vojska i tada je hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić eksplodirao: „Nula, točka nula-nula šansi da će moj predsjednik to prihvatiti“.

Ta kriza u završnici razmjene teritorija pokazala je u dva ključna trenutka kako su, nasuprot prevlađujućem bošnjačkom narativu o pritisku i prijetnjama pod kojima su bili prisiljeni na prihvatanje dejtonskog sporazuma, u vrhovima američke politike bili krajnje osjetljivi da se ne stekne utisak kako se sporazum na silu nameće najslabijoj pregovaračkoj strani.

Najprije: kad su američki posrednici iz Dejtona tražili da predsjednik Clinton nazove Tuđmana i Izetbegovića da riješe taj spor oko „tradicionalno nehrvatskih teritorija“ u Zapadnoj Bosni da bi se održao omjer 51-49 posto savjetnik za nacionalnu bezbjednost u Washingtonu Anthony Lake odlučno se usprotivio da se zove i Izetbegović „plašeći se stvaranja privida o američkom neopravdanom pritisku na Bosance da popuste“.

Zatim: kad su se u posljednjoj noći pregovora, pred Izetbegovićem odbijanjem da potpiše sporazum ako Brčko ostaje u Republici Srpskoj, sastali Milošević i Tuđman i rekli da su spremni da njih dvojica potpišu sporazum sa ili bez Izetbegovića – američki državni sekretar Warren Christopher je to vidio kao pokušaj Miloševića da se izvrši pritisak na „treću stranu“ – onu zbog čije su zaštite Amerikanci i ušli u mirovni proces i odbio je tu inicijativu.

Clintonova administracija imala je ozbiljne razloge za brigu da se ne stekne utisak o pritiscima na „bosansku stranu“: u američkom Kongresu dvopartijska većina u oba doma bila je u prilog ukidanja embarga na naoružanje za Armiju BiH a Kongres i javnost, užasnuti razmjerama ratnih zločina, zahtijevali su da se nešto učini uključujući i ukidanje embarga i vazdušne udare protiv srpskih položaja koji su već bili u jeku. Ministar spoljnih poslova – u ovom slučaju Šaćirbey – morao je svome predsjedniku osigurati informaciju i savjet o tim prevlađujućim osjećanjima u Americi i o podršci koju je mogao imati da je zaista težio očuvanju cjelovite i multietničke države. Umjestotoga on se, kako su zabilježili američki pregovarači, nadmetao sa Silajdžićem za predsjednikovu naklonost.

Čitajući današnja naknadna objašnjenja ratnog šefa bosanske diplomatije o tome kako je na samo jednom sijelu – dok je on bio na drugim sastancima – nestala jedna a nastala druga Republika zvuči mi još mudrijom izreka pokojnog holivudskog producenta Samuela Goldwina, rođenog u Varšavi 1882. a umrlog u Los Anđelesu 1974: „Ne mislim da bi iko trebalo da piše autobiografiju prije nego što umre“.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG