Dostupni linkovi

logo-print

Kurspahić: Istorija 'za društvo u ćošku'


Milorad Dodik u Srebrenici sa gradonačelnikom Ćamilom Durakovićem, april 2015.

Milorad Dodik u Srebrenici sa gradonačelnikom Ćamilom Durakovićem, april 2015.

Negdje u godinama neposredno nakon što je Dejtonski sporazum zaustavio ubijanje Bosne i Hercegovine, i lično sam se – svojim pisanjem, učešćem na konferencijama i tokom akademskog angažmana na američkom Institutu za mir u Vašingtonu – pridružio inicijativama u prilog „istine i pomirenja“ u našim krajevima. Vjerovao sam tada, kao što vjerujem i sada, da su to dva neodvojiva uslova za dugoročno mirnu Bosnu: bez punog obznanjivanja i uvažavanja nasilja iz bliske prošlosti – i kažnjavanja najodgovornijih – nema nikakvih izgleda za pomirenje među nedužnima.

Taj proces je naišao na priličnu skepsu, na koju Bosanci i Hercegovci sa iskustvom iznevjerenih očekivanja od „novog svjetskog poretka“ imaju pravo, pogotovu kad su inicijativu počeli podržavati oni koji bi pristali na pomirenje bez prihvatanja istine i njenih međunarodnopravnih posljedica.

Sjećam se kasnog noćnog razgovora u društvu univerzitetskih profesora „iz regiona“ tokom konferencije na uglednom američkom univerzitetu u kojem je dobar predratni poznanik iz Beograda, kao svoj prilog pomirenju, teška srca rekao: „Srebrenica je bila velika greška“.

Odgovorio sam: „Bilo je nešto na 'g' ali ne greška nego genocid“.

Ni dvadeset godina nakon što je srpski general Mladić pred kamerama, ulazeći u Srebrenicu, formalno „zaštićenu zonu“ Ujedinjenih nacija, poručio kako poklanja ovaj grad srpskom narodu i kako je „najzad došao trenutak da se posle bune na dahije osvetimo Turcima na ovom prostoru“ - i nakon što je u narednih desetak dana sistematski pobijeno oko osam hiljada muškaraca i dječaka Srebrenice – o tome nema domaće saglasnosti ni u Bosni i Hercegovini ni u susjednoj Srbiji.

Tamo su post-miloševićevske vlasti na pozivanje domaćih i međunarodnih organizacija na „suočavanje s prošlošću“ stigle tek do parlamentarne rezolucije kojom se uvažava nalaz o Srebrenici „onako kako je utvrđeno u presudi Međunarodnog suda pravde“ – tako da se nekako prizna ali ne i izgovori ta riječ genocid.

Taj nesporazum, po kojem bi moglo da se prihvati pomirenje bez pristajanja na istinu, kulminira ovih dana s približavanjem dvadesete godišnjice zločina u Srebrenici.

Taj nesporazum, po kojem bi moglo da se prihvati pomirenje bez pristajanja na istinu, kulminira ovih dana s približavanjem dvadesete godišnjice zločina u Srebrenici.

„Svijet“ je, kao nikada do sad, potpuno usaglašen u kvalifikaciji „onog što se desilo u Srebrenici“ – riječ je o genocidu. Tako je ovih dana na zasjedanju Savjeta za provođenje mira u Sarajevu jednoglasno, dakle – i uz učešće Rusije – zaključeno:

„Sa približavanjem dvadesete godišnjice zločina genocida u Srebrenici, Savjet ... odaje duboko poštovanje žrtvama i njihovim porodicama. Savjet povtrđuje da se genocid u Srebrenici, ratni zločini i zločini protiv čovječnosti počinjeni tokom sukoba u Bosni i Hercegovini ne smiju zaboraviti ili poricati. Istovremeno, Savjet vjeruje da posebno u ovoj godini vođe i izabrane vlasti treba da urade sve što mogu na promociji rada na pomirenju u interesu svih“.

Rezolucije o genocidnom karakteru zločina u Srebrenici donose se u parlamentima brojnih zemalja, od američkog kongresa do evropskih parlamenata, a najavljuje se i da će Velika Britanija podnijeti predlog rezolucije o genocidu u Srebrenici i pred Savjetom bezbjednosti Ujedinjenih nacija.

Pred tim narastajućim svjetskim konsenzusom o genocidnim razmjerama i karakteru zločina u Srebrenici od prije 20 godina groteskno zvuče najnovije izjave predsjednika Republike Srpske po kojima bi mogao prihvatiti rezoluciju koja bi proglasila da je Srebrenica bila mjesto genocida i nad Srbima i nad Bošnjacima jer bi to bilo u funkciji pomirenja a ne „jednostrane kvalifikacije koje se zagovaraju“. Predsjednik Vlade Srbije, u reagovanju na najavljenu britansku rezoluciju u Savjetu bezbjednosti, kaže kako Srbija neće pristati da je tretiraju kao krpu kojom će brisati patos za domaće političke potrebe i kako taj film neće moći da gledaju.

U toj odbrani „nacionalnog ponosa“ nastavljaju da ignorišu uporna dokazivanja zagovornika „suočavanja s prošlošću“ u samoj Srbiji koji odavno upozoravaju kako nacionalno dostojanstvo vrijeđa i Srbiju ponižava upravo poricanje – a ne priznavanje – genocida: ono je potaklo svijet da povodom dvadesete godišnjice Srebrenice ovom poplavom rezolucija izrazi jednodušnost u razumijevanju zločina i poštovanju za njegove žrtve.

Što duže bude odbijala da obznani razmjere i karakter zlodjela u Srebrenici Srbija će produbljivati nesporazum sa svijetom i suočavati se s pritiscima da – u aspiracijama za evropsku budućnost – prihvati i evropske standarde u bavljenju prošlošću, uključujući i istorijski odgovornu prezentaciju te prošlosti u školskim udžbenicima, nastavnim programima i medijima.

Izjave predsjednika Republike Srpske kako se u Srebrenici dogodio „veliki zločin ali ne i genocid“ i najave kako bi mogao formirati komisiju koja će istražiti i utvrditi istinu o Srebrenici – kao da i ne postoje konačne presude međunarodnih sudova i sveobuhvatni izvještaji autoritatvnih tijela i obilje akademskih istraživanja i knjiga – jedva da ima težinu poručivanja pjesme „samo za društvo u ćošku“ u kakvoj drumskoj krčmi na vjetrometini.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG