Dostupni linkovi

logo-print

Kurspahić: Istorija iz sjećanja


Sebilj u Sarajevu, ilustrativna fotografija

Sebilj u Sarajevu, ilustrativna fotografija

Ovonedjeljnu kolumnu pišem u St. Louisu, poslije Sarajeva i Banjaluke jednom od najvećih bosanskih gradova, sa 40 do 70 hiljada stanovnika iz Bosne i Hercegovine (procjena u rasponu u kojem su neizvjesni i rezultati popisa stanovništva u domovini provedenog još 2013. godine): ovdje su prognanici iz Bosne i Hercegovine, kao simboličan dar gradu svog životnog novog početka, izgradili repliku sarajevskog Sebilja i za dvije decenije izgnanstva oživjeli su neke odumiruće četvrti St. Louisa, u nekad napuštenim zgradama započeli nove biznise, sa svojom brojnošću postali su i značajan glasački blok u američkim izborima i stekli uvažavanje nosilaca najviših federalnih i državnih funkcija ili kandidata za političke funkcije.

Prošli put bio sam ovdje 1997, kad je objavljena moja prva knjiga u Americi (As Long As Sarajevo Exists/Sve dok Sarajevo postoji) i iz te posjete ostao mi je u sjećanju jedan susret sa tada tek novodošlim bosanskim prognanicima: elegantni stari hotel u kojem sam odsjeo u povodu mog gostovanja je priredio koktel za svoje bosanske uposlenike – četrdesetak njih – mahom tek prispjele u Ameriku nakon što su preživjeli genocid u Srebrenici. Na tom koktelu, nakon nekoliko riječi zahvalnosti na engleskom upravi hotela što mi je omogućila taj susret – uz izvinjenje domaćim gostima i novinarima koji su došli da izvijeste o tom susretu bosanskohercegovačkog novinara s prognanicima koji su prvo zaposlenje našli u ovdašnjem hotelu – nastavio sam na bosanskom. Sa dužnom obazrivošću rekao sam ponešto i o razmjerama zločina u Srebrenici dok u jecajima preživjelih nisam shvatio da, što zbog tek započetog snalaženja u engleskom-što zbog toga što u Srebrenici više nije bilo nikoga ko bi im pisao ili koga bi nazvali, oni o genocidu nisu znali ni onoliko koliko je već objavljivano u ovdašnjim novinama, magazinima i knjigama.

Zato sam to obraćanje završio krajnje uzdržano iz bojazni da ne pozljeđujem rane i uspomene.

Ovog puta sam u St. Louisu drugim povodom: ovdašnji Bosnia Memory Project – na Fontbonne Univerzitetu – predstaviće izložbu fotografija koju je priredila moja supruga Vesna Kurspahić, dokumentujući zavičajnu i porodičnu istoriju u Starom Majdanu, u kojem je njena porodica doživjela tri rata u prošlom stoljeću.

Bosnia Memory Project je i znatno prije ovog događaja preduzeo značajnu obrazovnu i kulturološku misiju: njen cilj je da sačuva sjećanja na genocid u Bosni i Hercegovini, sakupljajući i stavljajući na raspolaganje javnosti intervjue s bosanskim prognanicima, a Fontbonne Univerzitet je u taj projekt uključio i susjednu srednju školu koju u velikom broju pohađaju djeca porijeklom iz Bosne i Hercegovine koja snimaju intervjue sa svojim najbližima i sa susjedima koji takođe postaju dio kolekcije i doprinose izučavanju novije bosanske istorije.

Dio tog projekta su i javni programi – uključujući filmove, gostujuće govornike, panel diskusije i koncerte – a jedna od najzapaženijih aktivnosti do sada bila je putujuća izložba o genocidnim zločinima u Prijedoru koja je najprije otvorena 2007. u St. Louisu a nakon što ju je vidjelo 10.000 posjetilaca u ovom gradu bila je postavljena i u četrnaest drugih američkih gradova uključujući i prikazivanje u zgradi američkog Kongresa u Vašingtonu. Lavovski dio posla u vezi s to izložbom uradio je Patrick McCathy.

Inicijator i voditelj projekta, Dr Ben Mur (Benjamin Moore), najavljuje i nove inicijative koje uključuju uvođenje bosanskih studija – pa i formiranje centra za bosanske studije – na Fontbonne Univerzitetu. On kaže kako grad St. Louis ima posebnu obavezu da sačuva i razumije iskustva svojih bosanskih susjeda „koji su imali tako važan i pozitivan uticaj na našu zajednicu“ i kako je to utoliko značajnije u vezi s poricanjem u Bosni i izvan nje da se genocid uopšte desio.

Mur navodi i brojne primjere iz dosadašnjeg rada na projektu u kojima bosanskohercegovački prognanici iz najintimnijeg ličnog iskustva osvjetljavaju mračna poglavlja iz genocida devedesetih. Tako je u arhiviranim intervjuima zabilježen iskaz žene iz Hambarina kod Prijedora o napadu srpske paravojske na njeno selo krajem maja 1992: ona je tada bila u devetom mjesecu trudnoće i pritvorena u prostoriji sa 350 drugih zatočenika osjećala je da će se poroditi i njena majka nije mogla da joj ponudi bilo kakvo rješenje osim da ode do barikade na kojoj je bila naoružana srpska straža, čiji su pripadnici pijančili i pucali u vazduh, i da traži od njih pomoć u vezi s porođajem. Oni su je odveli u obližnju improvizovanu ambulantu, u kojoj je ordinirao student medicine iz Srebrenice, i rekli su joj: „Ako bude dječak – mi ćemo ti ga uzeti; ako bude djevojčica – možeš je zadržati“.

Studenti koji rade na Bosnia Memory Projectu fascinirani su sposobnošću preživjelih iz bosanskog genocida da o najstrašnijim iskustvima govore bez mržnje. Jedan od njih je intervjuisao čovjeka čiji je sin strijeljan u obližnjem šumarku dok se on nalazio u logoru Omarska. „U njegovim očima niste mogli vidjeti mržnju, samo tugu“ – napisao je taj student.

Pred primjerima tako sveobuhvatnog istraživanja i dokumentovanja genocida, pokušaji poricanja i reinterpretacije čak i potvrđenih presuda najviših međunarodnih sudova uglavnom su – tugaljivi.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG