Dostupni linkovi

Kurspahić: Hrabrost za mir


Barack Obama na dan svečane inauguracije u VWashingtonu

Barack Obama na dan svečane inauguracije u VWashingtonu

Početak nedjelje pripao je ljubiteljima spektakla: inaguracija Baracka Obame za drugi predsjednički mandat u Bijeloj kući viđena je širom svijeta kao potvrda da se na simboličan način – u njegovom izboru za predsjednika 2008. i 2012. godine – većinska Amerika uzdigla iznad rasnih podjela i predrasuda vlastite nedavne prošlosti i približila ostvarenju “sna” iz istorijskog govora heroja borbe za ljudska prava dr Martina Lutera Kinga iz 1963. godine čiji je rođendan obilježavan baš na dan Obamine inauguracije.

Ali, kraj nedjelje obilježen je razmatranjima koja prevazilaze tu simboliku “izbora prvog crnog predsjednika” i odgonetaju odgovore na pitanje – kuda dugoročno ide Amerika?

Iako je simbolika u ovom slučaju fascinantna, uzdižući se gotovo na nivo savremene bajke o tome kako u Americi možeš biti sve što hoćeš i kako je baš sve moguće – pa i to da dječak rođen u rasno miješanom braku, Kenijca i američke bjelkinje, i nakon što je otac napustio porodicu, prođe kroz najbolje škole sve do harvardske diplome pravnika, bude urednik harvardskog "Žurnala prava" i kasnije senator iz države Illinois sve do predsjednika najmoćnije zemlje na svijetu – Obamin ponovni izbor ima i dublja i trajnija značenja.

Jedno se tiče odnosa manjine i većine u društvu.

Obama, naime, nikada ne bi postao predsjednik da se ikada nudio ili da je prvenstveno doživljavan kao “crnački kandidat” za Bijelu kuću. Afroamerikanci – službeni naziv za američke crnce – jesu najveća manjinska grupa u Americi ali ima ih samo 13 posto u ukupnom stanovništvu. Da Amerikanci kao što je, recimo, slučaj kod nas, biraju po etničkoj, vjerskoj ili rasnoj pripadnosti jasno je da bajku o “prvom crnom predsjedniku” nikada ne bi dočekali.

Obama je – da bi pobijedio – morao da izrazi osjećanja i aspiracije mnogo šireg spektra američkog stanovništva. Mladih: tako što je jednake šanse za obrazovanje za izazove sadašnjeg i dolazećeg vremena stavio u vrh nacionalnih prioriteta i naravno što vlastitim primjerom dokazuje kako je to i moguće. Ženske populacije: tako što joj nudi perspektive istinske jednakosti, uključujući i jednaku naknadu za jednak rad, za razliku od istaknutih predstavnika suparničke partije koji se protive abortusu čak i u slučajevima silovanja u porodici, a u ekstremnim slučajevima govore i o “legitimnom silovanju” ili – poput njegovog protivnika u novembarskim izborima – o “fasciklama punim žena” sposobnih za unapređenja. Penzionera I bolesnih: tako što različite oblike socijalne sigurnosti, od penzija i zdravstvene zaštite do naknada u slučajevima radne onesposobljenosti, tretira kao “obećanje koje smo dali jedni drugima” i koje “nas ne čini nacijom onih koji samo uzimaju nego nas oslobađa da preuzimamo rizike koji našu zemlju čine velikom”. Imigrantima: tako što, za razliku od istaknutih predstavnika suparničke partije, koji idu sve do poziva na “samodeportaciju” imigranata, govori o “dobrodošlici za … imigrante koji još vide Ameriku kao zemlju mogućnosti” i “regrutovanju mladih studenata i inženjera umjesto da ih progonimo iz naše zemlje”. Gej populaciji: tako što je pozvao na jednak tretman pred zakonom naše gej braće I sestara “jer ako smo zaista svi stvoreni jednaki, onda sigurno i ljubav na koju se obavezujemo jedni drugima mora biti jednaka”.

Obama je dan vlastite inauguracije posvetio prevođenju aspiracija osnivača Amerike - izraženih u drugom pasusu Deklaracije o nezavisnosti od 4. jula 1776. godine: “Držimo da su ove istine samopodrazumijevajuće, da su svi ljudi stvoreni jednaki, da ih je Stvoritelj obdario određenim neotuđivim Pravima, među kojima su Život, Sloboda i potraga za Srećom” – na realnosti i izazove današnjeg vremena.

Gledano iz međunarodne, pa i iz perspektive naših podneblja, značajan je i Obamin pogled na američku ulogu u savremenom svijetu, od objave kako se sada okončava decenija rata i kako bezbjednost i mir ne zahtijevaju neprestani rat pa do insistiranja na međunarodnim partnerstvima kao najboljem načinu nošenja s krizama u svijetu.

Komentator dnevnika The Washington Post (E. J. Dione Jr.) izveo je zanimljivo poređenje između spoljnopolitičke filozofije Ronalda Reagana u godinama završnice „hladnog rata“ i Obamine danas: dok je Reagan tražio „mir iz moći“ Obama traži „moć iz mira“.

Onima, prije svega u samoj Americi, koji bi to opredjeljenje na miroljubivo rješavanje razlika u međunarodnim odnosima mogli tumačiti kao znak slabosti, sam Obama je poručio kako nije riječ o naivnosti u vezi s opasnostima s kojima se Amerika suočava nego o tome da dijalog može trajnije otkloniti sumnje i strah.

On je – u tom redefinisanju američke uloge u svijetu – u prvom mandatu okončao rat u Iraku a u drugi mandat ušao je s riješenošću da iduće godine okonča i rat u Afganistanu demonstrirajući tako na najbolji način hrabrost da se prigrli mir.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG