Dostupni linkovi

Ovih dana, kad se uobičajeno svode bilansi godine koja ističe, građani Bosne i Hercegovine u razmišljanju o događajima i ličnostima 2012. imaju utjehu da su doživljavali radosti i uspjehe bar u sporednim stvarima. Štaviše, u „najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu“: fudbalu.

Bosanskohercegovačka reprezentacija završila je godinu na vrhu svoje kvalifikacione grupe za Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014. godine, ispred donedavnog evropskog šampiona Grčke, a neki od njenih igrača tokom godine su se pojavljivali u najzapaženijim ulogama u svojim klubovima u jakim evropskim ligama: Edin Džeko postigao je dragocjen gol u utakmici u kojoj je Manchester City osvojio šampionat Engleske; Vedad Ibišević treći je na listi strijelaca Bundeslige; Asmir Begović golman koji je češće nego ijedan drugi ostajao nesavladan u engleskoj Premier Ligi; Miralem Pjanić postaje nosilac igre u Romi i – kao i Begović – sve traženiji na evropskom fudbalaskom tržištu.

Za razliku od političke scene, koja se od izbora 2010. godine nalazi u stanju permanentne krize, a još od torpedovanja takozvanog aprilskog paketa ustavnih promjena u 2006. u nenadoknadivom zaostajanju za svim susjedima u projektu euroatlantskih integracija, bosanskohercegovački fudbal je pokazao kako ni u duboko podijeljenom društvu nije baš „nemoguća misija“ graditi zajedničke funkcionirajuće institucije. U nedavnom javnom istupu u Vašingtonu, odgovarajući na pitanje koje to još snage održavaju cjelovitost Bosne i Hercegovine, međunarodni visoki predstavnik Valentin Inzko spomenuo je primjer fudbala i njegovog najistaknutijeg predstavnika Ivice Osima: „(Michel) Platini je zahtijevao da bosanskohercegovački fudbalski savez ima jednog predsjednika i Osim je uspio da to postigne“ – rekao je Inzko.

Osim je taj uspjeh u ujedinjavanju fudbala preko i iznad entitetskih i etničkih podjela i ključeva postigao kombinacijom vrlina kakvih, na žalost, na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni nema ni na vidiku: tamo gdje je to potrebno – išao je u diplomatsku misiju pridobijanja podrške; ako je trebalo pokazati da bosanskohercegovački fudbal ima kapacitet da ispunjava stručne i profesionalne standarde UEFA – Osim je sa saradnicima u svom timu, poput Duška Bajevića i Faruka Hadžibegića, primjerom pokazivao kako je riječ o ličnostima najvišeg evropskog uvažavanja; ako je za misiju ujedinjavanja fudbalske organizacije bilo kritično da se fudbal odvoji od političkih zabrana – ljudski i profesionalni autoritet Ivice Osima bio je dovoljan da stvori atmosferu sporazumijevanja.

Zbog svega toga, nasuprot dvoličnostima godine u bosanskohercegovačkoj politici, Ivica Osim je nesumnjivo ličnost koja je obilježila 2012. u Bosni i Hercegovini.

Ivica Osim sa Kemalom Kurspahićem 1990. godine

Ivica Osim sa Kemalom Kurspahićem 1990. godine

On se izdvaja i po jednoj krajnje rijetkoj osobini: po kontinuitetu postizanja najviših međunarodnih standarda i rezultata u bilo kojoj ulozi. Kao fudbaler – zapamćen je kao nenadmašan dribler čija se umjetnost izražavala u muzičkim poređenjima, od nadimka „Strauss sa Grbavice“ do anegdotske dosjetke radio komentatora Mirka Kamenjaševića: „Loptu je dobio Osim i dok je on ne izgubi slušajte muziku iz našeg studija“; odigrao je 16 utakmica za reprezentaciju Jugoslavije uključujući i nastup u polufinalu Evropskog šampionata u Italiji 1968. godine u kojem je Jugoslavija pobijedila tadašnjeg svjetskog prvaka Englesku (1:0). Kao trener – postizao je izvanredne uspjehe sa svojim Željezničarem; vodio je reprezentaciju Jugoslavije do četvrtfinala na Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990; sa Panathinaikosom je osvajao kup Grčke, a sa Sturmom šampionat i kup Austrije; bio je i trener reprezentacije Japana.

Njegova karijera obilježena je gotovo jednako jednim događajem u kojem nije učestvovao kao i svim onim u kojima je bio u glavnoj ulozi. Riječ je o Evropskom šampionatu 1992: Jugoslavija se – pod njegovim vodstvom – kvalifikovala za taj šampionat ali na kraju na njemu nije učestvovala. U nedjeljama pred taj šampionat, u kasnim telefonskim pozivima iz Beograda, Osim se brižno raspitivao kako je noćas u Sarajevu. Pričao sam mu kako pred mojim očima gore tribine na njegovoj Grbavici. I prije nego što je UEFA službeno isključila Jugoslaviju sa šampionata, The New York Times je 3. juna 1992. objavio Osimovu izjavu o napuštanju državnog tima: „Pred ljudskim patnjama ovolikih razmjera, ne mogu pomiriti ono što mi se događa kod kuće s ulogom nacionalnog selektora“.

Njujorški dnevnik je – kritikujući čistunstvo najviših sportskih zvaničnika koji su oklijevali s isključenjem Jugoslavije „jer ne žele miješati sport i politiku“ – objavio kako je već bilo izvjesno da na šampionatu neće nastupiti dotadašnji golman reprezentacije Tomislav Ivković i još četvorica hrvatskih reprezentativaca; Slovenac Srečko Katanec i Makedonac Darko Pančev, s neuporedivih 10 golova u osam kvalifikacionih utakmica, i Sarajlije Faruk Hadžibegić i Mehmed Baždarević.

Osim je i tada i sada ostao dosljedan principu da svoj moralni čin zadrži izvan sfera dnevnopolitičke manipulacije i da autoritet – zasnovan na takvim principima – stavi u službu zajedničkog dobra.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG