Dostupni linkovi

logo-print

Kurspahić: Generacija 92-93.


Dio ratne redakcije Oslobođenja obilježava 50. godišnjicu lista na prvoj liniji odbrane Sarajeva 30. avgusta 1993. (Foto iz arhive Kemala Kurspahića)

Dio ratne redakcije Oslobođenja obilježava 50. godišnjicu lista na prvoj liniji odbrane Sarajeva 30. avgusta 1993. (Foto iz arhive Kemala Kurspahića)

U godinama u kojima, od objavljivanja moje prve knjige u Americi 1997. As Long As Sarajevo Exists (Sve dok Sarajevo postoji) – uz jednogodišnju pauzu za pisanje druge knjige, o ulozi medija u ratu i miru na Balkanu, i šestogodišnji angažman u međunarodnoj diplomatiji u Beču i na Barbadosu – radim kao urednik lanca regionalnih novina u Virdžiniji ovi ljetnji mjeseci oduvijek su bili vrijeme profesionalnog podmlađivanja.

Tada, naime, desetine studenata – u znatnoj većini djevojaka – dolaze na ljetnju praksu novinarstva u redakciju: da izvještavaju, pišu o zanimljivim ličnostima, rade na timskim projektima s iskusnim reporterima, posmatraju proces nastajanja novina od razmišljanja o temi idućeg broja do njenog oblikovanja u riječi i slici, u kojem i sami učestvuju. Iako je ta ljetnja praksa neplaćena, ona je uvijek obostrano vrlo korisna.

Novine odišu novom dozom svježine sa tih 10-15 mladih ljudi entuzijastičnih da prihvate što izazovniju zadaću a oni za ta dva mjeseca sakupe čitav mali album objavljenih tekstova i uz akademske kredite na univerzitetima često zasluže i urednikovu preporuku za budući profesionalni angažman. Čak i u godinama krize tradicionalnog novinarstva imao sam zadovoljstvo da je desetak mojih bivših studenata i na osnovu tog ljetnog angažmana u mojim novinama dobilo prvi stalni posao u novinarstvu.

Ali, nakon svih pozitivnih iskustava s ljetnjim praktikantima u redakciji, ovogodišnje iskustvo je nekako drugačije od svih dosadašnjih. Iz njihovih prijava za ljetnju praksu i formulara koje popunjavaju vidim da u ovogodišnjoj generaciji praktikanata prevlađuju djevojke rođene 1992. ili 1993. godine.

To su godine u kojima me svaki datum njihovog rođenja podsjeća na dane opsade Sarajeva, na događaje u kojima se u mom Oslobođenju praktikovalo novinarstvo u okolnostima pod kojima nikad u istoriji tog poziva nije izlazio nijedan list nigdje na svijetu i u kojima je u svakom danu opsade bilo događaja čiji ožiljci nikada neće zacijeliti. Razgledajući moj album odabranih slika iz tih godina, koji držim u redakciji, dvadesetogodišnjaci me vraćaju na priču o tim godinama.
Ruševine zgrade "Oslobođenja"

Ruševine zgrade "Oslobođenja"


Pogled na zgradu predratnog Oslobođenja, dvije identične desetospratnice, možda i zato što slijede slike tih zgrada u plamenu i na kraju samo praznina u kojoj se iz ruševine uzdiže još samo stepenište koje više ne vodi nikuda, gotovo po pravilu izaziva asocijaciju: pa i vi ste imali „bliznakinje“ – kako su Njujorčani zvali dva identična tornja Svjetskog trgovinskog centra uništena u terorističkim napadima 11. septembra 2001. – i one su doživjele identičnu sudbinu.

Zatim je tu slika ratne redakcije u atomskom skloništu ispod ruševine Oslobođenja: tim urednika koji su dolazili na posao ponedjeljkom i ostajali do idućeg ponedjeljka kako bi se umanjili rizici svakodnevnog dolaženja u zgradu pod stalnom snajperskom, mitraljeskom i čak artiljerijskom paljbom. Čak i kad je ta zgrada gorjela i rušila se iz tog je skloništa svakog ratnog jutra pune tri i po godine izlazio „list koji odbija da umre“ kako su o tome pisali svjetski mediji.

Još jedna slika – na kojoj pred ruševinom dočekujem tadašnjeg senatora, a danas potpredsjednika Sjedinjenih Država Džoa Bajdena (Joe Biden) koji u ruci drži šljem i obučen je u „pancir“ jaknu – potiče na razgovor o tragično zakasnjelom međunarodnom, pa i američkom, reagovanju na ubijanje Bosne: to me podsjeća i koliko je monumentalno pogrešna bila procjena generala Kolina Pauela (Colin Powell) kako bi za uspješnu intervenciju u tom ratu bilo potrebno „stotine hiljada vojnika“ a kad je do nje najzad došlo pokazalo se da je dovoljno 20.000 američkih vojnika među ukupno 60.000 vojnika NATO-a i da je bilo riječ o operaciji najnižeg mogućeg rizika: okončana je bez ijedne žrtve.

Jedna slika ispunjava me posebnim ponosom: na njoj sam s dijelom ratne redakcije u kojoj na platou s ruševinom u pozadini pokazujemo jubilarni broj Oslobođenja na 50. godišnjicu postojanja lista – 30. avgusta 1993. – na dan kad su u znak solidarnosti sa sarajevskim dnevnikom 82 dnevna lista u svijetu na mnogim jezicima i pismima, objavili stranu ili prilog na četiri strane sa zaglavljem Oslobođenja i izborom njegovih ratnih tekstova u 22.2 miliona primjeraka. Na taj način je iz Sarajeva u svijet otišla i za svjetsko novinarstvo inspirativna poruka kako tenkovi i teror ne mogu ušutkati slobodnu riječ.

To je iskustvo iz kojeg djeca u svijetu koji se zaklinje u slobodu štampe žele da uče. O tome su ispisane knjige, seminarski i diplomski radovi. Nasuprot tom svjetskom uvažavanju, domaći su skorojevići u bahatoj demonstraciji tranzicijske „obnove i izgradnje“ odavno uklonili ostatke ruševine koji su u svijetu postali prepoznatljiv simbol otpora teroru.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG