Pratim sa zanimanjem sve što je napisano u bosanskohercegovačkim medijima o tome kako će se prijem Hrvatske u Evropsku Uniju za samo mjesec dana – 1. jula – “odraziti na nas”. Pročitao sam, naravno, i sva mračna predskazanja: kako bi se moglo desiti da Hrvatska – kao članica Unije – mora uvesti novi režim pelaska granice uključujući i ukidanje sadašnjih podobnosti da se iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku ulazi samo s ličnom kartom; kako bi, primjenjujući evropske standarde prometa prehrambenim proizvodima, moglo doći do toga da jaja, meso i mlijeko iz Bosne i Hercegovine ne mogu više u Hrvatsku i dalje na tržišta zemalja članica Unije; kako u evropskim prijestonicama počinje da se širi osjećanje da je Bosna i Hercegovina beznadežan slučaj i kako od nje treba dići ruke.
U tim predskazanjima nema baš ništa iznenađujuće. Ono što povodom njih jeste zapanjujuće je odsustvo bilo kakvog organizovanog javnog protesta povodom sada već višegodišnjeg bosanskohercegovačkog zaostajanja za susjedima u približavanju Evropi.
Nije, naravno, problem ulazak Hrvatske u Uniju: ona je u proteklih deset godina – otkako je 2003. godine podnijela zahtjev za članstvo – učinila pridruženje Uniji vrhunskim nacionalnim prioritetom i sistematski, korak po korak, ispunjavala svih 35 poglavlja pristupnog dokumenta a na referendumu za pridruženje Uniji 66 posto učesnika izjasnilo se za.
Problem je što u Bosni i Hercegovini ništa od tog euroentuzijazma nije potaklo vladajuće političke partije, od Dejtona do danas, da proevropske reforme postave u vrh nacionalnih prioriteta. Bosna i Hercegovina je neposredno nakon rata, i zbog osjećanja suodgovornosti u međunarodnoj zajednici za njeno stradanje devedesetih, imala više međunarodne podrške nego i Hrvatska i Srbija. Ali, njeni politički prvaci – i oni nacionalističke prošlosti i opredjeljenja i oni koji se zaklinju u vrijednosti „države za čovjeka“ – nikada nisu imali prije svega političke volje, a čini se ni znanja, da prionu na ispunjavanje uslova za pridruženje euroatlanstkim integracijama: Evropi i nakon svih svečanih obećanja još duguju provođenje sudske odluke u „slučaju Sejdić-Finci“ a NATO-u ispunjavanje tako očitog zahtjeva kao što je knjiženje vojne imovine na državu.
Ivo Josipović
Dobro je, naravno, čuti predsjednika Hrvatske Ivu Josipovića kad poručuje kako 1,000 kilometara granice između dvije zemlje neće biti nekakav „kineski zid“ i lijepo je i da bosanskohercegovački političari uzvraćaju kako ih raduje ulazak susjeda u Evropsku Uniju ali je depresivno gledati koliko je javnost prihvatila zaostajanje za susjedima kao sudbinu kao da ništa nije moglo da bude učinjeno da i Bosna i Hercegovina bude tamo gdje će uskoro biti Hrvatska i da bar održava korak sa Srbijom.
Ova nedjelja pokazala je da međunarodna zajednica gubi strpljenje s bosanskohercegovačkim partnerima. Tako je zamjenik pomočnika američkog državnog sekretara u posjeti Sarajevu bez i najmanje diplomatskih uvijanja rekao kako aktuelne političke vođe budućnost cijele zemlje podređuju sebičnim interesima ukazujući kako bosanskohercegovačkom zaostajanju u približavanju Evropi osim ranijih „dežurnih krivaca“ doprinose i SDP, čiji je ulazak u rekonstrukciju federalne vlade bez poštovanja za ustavne procedure „uništio zamah euroatlantskih integracija“, i SDA, koja je blokadom parlamentarnih procedura doprinijela političkoj paralizi.
Slični tonovi zabilježeni su i na zasjedanju Evropskog parlamena u kojem je zastupnica Doris Pak otišla tako daleko da je predložila suspenziju Bosne i Hercegovine iz Vijeća Evrope, suspenziju evropske finansijske pomoći i obustavu privremenog sporazuma o trgovini između BiH i EU. Ovog puta, ipak, Evropski parlament nije išao tako daleko u sankcionisanju odbijanja bosanskohercegovačkih političara da ispunjavaju evropske obaveze ali jeste poslao nedvosmislenu poruku i bosanskim vođama i bosanskoj javnosti: opstrukcija evropskog projekta nije nikakva politika i ona ima cijenu koju biste, uz dosadašnje zaostajanje, tek mogli platiti.
A povodom moguće obustave izvoza bosanskohercegovačkih poljoprivrednih proizvoda u Hrvatsku i dalje u Evropu gotovo tugaljivo djeluje uvjeravanje domaćih inspektora kako su „već poduzeli mjere“ da se kontrola pregrambenih proizvoda uskladi s evropskim standardima: vrijeme za preduzimanje tih mjera bilo je onda kad je Hrvatska udovoljavala tim standardima i kad je prošla sve rigorozne testove.
Sa iskrenom radošću što se, ulaskom Hrvatske u Uniju, Evropa približava nama kad već mi mjesecima ne činimo ništa da se približimo Evropi, bilo bi krajnje vrijeme da i domaća javnost – naročito onda kad bude pooštren režim prelaska granice i kad pošiljke jaja, mesa i mlijeka ne budu više mogle u Evropu – sankcioniše političare koji još od torpedovanja aprilskog paketa ustavnih promjena 2006. sasvim dobro žive ne radeći ništa.
